Knjiga Sirahova nastala je među posljednjim spisima Staroga zavjeta, u svom hebrejskom izvorniku oko 180. pr. Kr., a na grčki ju je preveo Sirahov unuk nakon 132. pr. Kr. Zbog toga, u helenističkom okruženju, njezin autor ponovno iščitava starozavjetne tekstove te ih približava novomu načinu razmišljanja i novim životnim okolnostima.
Odlomak koji je preuzet za nedjeljnu liturgiju započinje riječima: »Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran.« Čini se da time Sirah jasno upućuje na riječi Ponovljenoga zakona kojima je pred narod stavljena mogućnost da prihvati ili odbaci Savez s Bogom, da vrši ili zanemari Božje zapovijedi: »Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Gospodina, Boga svoga, hodeći njegovim putovima; vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Gospodin, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš.« U tekstu Ponovljenoga zakona koji je nekoliko stoljeća stariji od Knjige Sirahove ponuda je koja je pred Izraelcima. Knjiga Sirahova iz te ponude izvlači misao o čovjekovoj mogućnosti da donosi dobre odluke, odluke za Boga. Ponuda je ovdje, a čovjek je u potpunosti slobodan odlučiti se za dobro ili za zlo. Velik je to naglasak na slobodu čovjekove volje, a s time i na odgovornost koja je na čovjeku.
Ipak, takvo Sirahovo promišljanje trebalo bi dopuniti novozavjetnim viđenjem čovjekove slobodne volje. Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima predstavlja Zakon kao objektivno dobro pred kojim se očituje ljudski grijeh. Stoga on kaže: »Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim… Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni.« Ako bi se odlomak iz Siraha pokušao razumjeti bez ovoga pojašnjenja, činilo bi se kao da je u čovjekovoj moći uvijek činiti samo dobro, kao da čovjek nije pod utjecajem istočnoga grijeha. Takvo je razmišljanje još nastojanjem sv. Augustina označeno krivovjernim. Pavao jasno pokazuje da u čovjeku postoji određena sklonost grijehu te on ne može do kraja slobodno upravljati svojim odlukama i postupcima. Za takvo što potrebna mu je milost. Zato i kaže: »Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!« Sirah ne stavlja toliko naglasak na čovjekovu slobodnu volju koliko na činjenicu da Bog nije odgovoran za zlo u svijetu. On, naime, »nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh«.
Evanđeoski odlomak nastavlja susljedno čitanje Isusova govora na gori koji donosi novo tumačenje staroga Zakona koje postaje zakon kraljevstva Božjega. Ovo novo tumačenje očituje se u nizu antiteza u kojima Isus najprije kaže: »Čuli ste da je rečeno«. Nakon toga slijedi zapovijed staroga Zakona, a onda i Isusovo tumačenje koje je uvedeno Isusovim riječima: »A ja vam kažem«. Tako je zapovijed o zabrani ubojstva proširena zabranom srdžbe, zapovijed o zabrani preljuba zabranom požudnoga pogleda, a zapovijed o zabrani krive prisege zabranom ikakve prisege jer kršćaninove riječi same po sebi trebaju biti vjerodostojne. Isus potiče svoje slušatelje da njihova pravednost bude »veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja«, što je preduvjet za ulazak u kraljevstvo nebesko. Ta veća pravednost ne bavi se samo izvanjskim postupcima, nego naglašava nutarnje motive. Prema tome, Božje zapovijedi zahtijevaju čitavu ljudsku osobu u cjelovitosti njezinih odnosa s drugima. Moglo bi se gotovo reći da je govor na gori s tom svojom velikom zahtjevnošću ne dobra i radosna, nego loša i žalosna vijest. Tko bi, naime, takvo što mogao provesti u djelo? Ipak, u kraljevstvu nebeskom djelovanje milosti osposobljava čovjeka da hodi putom potpune poslušnosti Bogu.
Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima, nakon što je u prošlonedjeljnom odlomku suprotstavio ludost raspetoga Krista mudrosti ovoga svijeta, počinje govoriti o pravoj mudrosti. To nije svjetovna mudrost, nego upravo mudrost križa koju svjetovna mudrost ne uspijeva razumjeti. Dok su korintski kršćani mislili da su zreli, njihove međusobne podjele pokazuju da su sasvim nezreli te im nedostaje mudrost koja je od Boga. Oni ne mogu svojim mudrovanjem dohvatiti Boga, nego Bog, milošću, dohvaća njih. To je ono »što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe«, to je ono što »Bog pripravi onima koji ga ljube«.
Pogleda li se cjelina liturgijskih čitanja, postaje jasan naglasak na Božjoj milosti. Čovjek ima različite sposobnosti, darove, talente. Pred njim su tolike mogućnosti i ponude. On je uvijek pred izborom. Ipak, u svojoj slobodi on je donekle uvjetovan sklonošću grijehu te samo svojim nastojanjem ne može ostvariti savršenstvo. Za takvo što potreban mu je Bog i njegova milost. Potreban mu je Bog koji djeluje iz ljubavi i samoga sebe daruje za čovjeka. Bogu koji se daruje čovjek se počinje zauzvrat darovati.
