Radio je i živio »ispod radara«, ali je bio prava enciklopedija znanja, ostavivši hrvatskoj kulturi veliko biografsko i hagiografsko blago. Josip Antolović rođen je u Bistrinci 4. rujna 1926. godine. Pučku školu završio je u rodnom mjestu. U Zagrebu je završio Nadbiskupsku gimnaziju i 1944. ušao u Družbu Isusovu. Studij filozofije i teologije završio je u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 1955. Prvu službu obnašao je u sjemeništu u Dubrovniku, a nakon sedam godina odgojiteljsku i profesorsku djelatnost nastavio je u Zagrebu. U to je vrijeme bio duhovnik, rektor, vicepostulator kauze Petra Barbarića i tajnik Apostolata molitve za hrvatsko područje te je vodio duhovne vježbe. Bio je član Hrvatskoga mariološkoga instituta te Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima (tada sv. Ćirila i Metoda). Od 1979. do 1982. godine bio je urednik Hrvatskoga programa na Vatikanskom radiju. Godine 1989. Preuzeo je službu tajnika Instituta za religioznu kulturu u Beogradu, a od 1996. na službi je u Splitu u odgoju isusovačkih novaka. Godine 1998. došao je u Zagreb u isusovačku rezidenciju u Palmotićevoj, a od 2003. do smrti živio je na Fratrovcu.
Vrlo je plodan duhovni i kulturni pisac. Surađivao je u periodicima »Mariji«, »Glasniku Srca Isusova i Marijina«, »Glasniku sv. Josipa«, »Maruliću«, »Crkvi na kamenu«, »Vjesniku Đakovačke i srijemske biskupije«, »Obnovljenom životu«, »Vrelima i prinosima« i »Bogoslovskoj smotri«. S prvim poratnim mogućnostima vjerskoga tiska u nas počinje, od 1964., objavljivati knjige propovijedi za različite zgode, duhovne vježbe, konferencije i meditacije, pobožnosti Srcu Isusovu i kratke životopise. O isusovačkom kandidatu za oltar Petru Barbariću izdao je životopis »Pod opancima u nebo« 1973. i još nekoliko knjižica, a potom i biografije bogoslova Marijana Filakovića »Naš Majo« 1970., isusovačkoga misionara u Indiji sv. Ivana de Britta »Od paža do mučenika« 1971., životopis sv. Margarete Alacoque »Gospodinovi su puti…« 1976. U knjizi »Svećenički svibanj« 1971. donosi trideset jedan primjer iz života svećenika i duhovnih velikana, a potom je od 1974. do 1980. objavio dvanaest knjižica biografija svetaca za sve mjesece u godini pod naslovom »S duhovnim velikanima«, s osam stotina životopisa. Seriju je započeo knjigom »S duhovnim velikanima kroz advenat i Božić«. Nizove sjedinjuju dvije knjige iz 1988. »U Kristu jedno tijelo i jedan duh« i »Mi smo jedno tijelo«. Od 1987. objavljivao je biografske prikaze hrvatskih velikana u »Crkvi na kamenu«. Sinteza dolazi 1998. knjigom životopisa svetaca i blaženika u dva sveska »Duhovni velikani: sveci Katoličke crkve« te »Primjeri i uzori: Svijetli likovi uma i srca«, gdje nalazimo panoramu likova iz hrvatske i svjetske duhovne, kulturne, socijalne i političke povijesti, od hrvatskih Marulića, Borkovića, Boškovića, Šufflaya, Arnolda, Grgeca, J. Andrića, Spalatina, Bulića i Lukasa do stranih imena Calderona, Mickiewicza, Claudela, Bernanosa, Mauriaca, Newmana, Chestertona, Brentana, Bensona, a bit će i političara poput Adenauera. Znao je više stranih jezika pa se obilno služio i stranom literaturom.
Spomenuta djela »jedinstven su primjer hrvatske duhovne literature, i prema opsegu i prema sadržaju i načinu pisanja« (M. Korade). Time se o. Antolović stavio u nisku velikih hrvatskih hagiografa, počevši od Marulića i Gašparotija preko Ivekovića i Lacha do Augustina Blazovića. Antolović će pak u prvom svesku hagiografija iz 1974. napisati: »Današnji tip svetosti najbolje ćemo stvarati ako budemo duhovno povezani s prijašnjim generacijama.« Time je nedvojbeno prionuo uz marulićevsku književno-pastoralnu paradigmu uzornoga života, utemeljenu njegovom »Institucijom«.
Valja posebice spomenuti članke u »Obnovljenom životu« objavljene pod motom »Graditelji suvremene teološke misli« o teolozima Hansu Ursu von Balthasaru, Edwardu Schillebeeckxu, Karlu Rahneru, Marie-Dominiqueu Chenuu, Charlesu Péguyu, Odu Caselu, Peteru Wustu, Yvesu Congaru, Romanu Guardiniju, Henriju de Lubacu, Teilhardu de Chardinu, zatim o mučeniku p. Petru Perici, nadbiskupu Josipu Stadleru, filozofu Jacquesu Maritainu, a njegovi članci o jezikoslovcu isusovcu Ardeliju della Belli uz 250. obljetnicu njegove smrti potaknuli su dva simpozija. Nedug je, ali u našemu tisku u ono vrijeme znakovit i važan članak »Tisućljetnica pokrštenja Rusije« 1988. Tu je i više članaka o isusovcima i isusovačkim obljetnicama te prikaza i ocjena knjiga. Vrijedi spomenuti i članke o Ivanu Stojkoviću u »Bogoslovskoj smotri« te o Jurju Mulihu u »Vrelima i prinosima«. Bio je suradnik hrvatskoga izdanja »Suvremene katoličke enciklopedije« 1998. Napomenimo da ga je zbog njegova biografsko-hagiografskoga rada Američki biografski institut 1996. godine proglasio čovjekom godine.
Ostavio je pravo biografsko i hagiografsko blago, kojim se obilno koriste pisani i elektronički mediji, osobito katolički, kao i mnogi pisci u potrebi pisanja različitih biografskih prikaza.
