Za cjelovito razumijevanje hrvatske kulture 20. st. od najveće je važnosti upoznati kulturno i javno djelovanje hrvatskih intelektualaca u iseljeništvu. Mnogi od njih djelovali su u skladu sa svojim katoličkim habitusom, ne samo »pro foro interno«, nego i »pro foro externo«, djelatno promičući i braneći nacionalne i kršćanske vrijednosti u javnosti. Među njima je i znanstvenik i publicist Anton Wurster.
Rođen je 14. siječnja 1913. u Rijeci. Studirao je filozofiju u Gorici, na isusovačkom učilištu »Aloysianum« u Gallarateu kod Milana te u Zagrebu i Münchenu. Predavao je zatim na gimnazijama u Travniku i Zagrebu. Uređivao je emisije Radio-Zagreba za hrvatske iseljenike u Americi, a početkom rata sudjelovao je u zbrinjavanju protjeranih slovenskih katoličkih svećenika, o čemu je ostavio svjedočanstvo u zborniku »Stepinac mu je ime I.« (1978.). Od 1942. radio je kao tajnik pri neformalnom izaslanstvu NDH u Vatikanu, gdje je, uz ostalo, surađivao na izdanju knjige »Croazia Sacra« s podnaslovom »Narod koji se bori za svoje ideale na granici Istoka i Zapada« (1943.), stekavši ujedno doktorat iz kanonskoga prava na Lateranskom sveučilištu. Ostavši u emigraciji, bio je u timu svećenika Krunoslava Draganovića (Vladimir Vince, Milivoj Magdić, Božidar i Radovan Latković i dr.), koji je na stranim jezicima izvješćivao javnost o stanju u Hrvatskoj i među izbjeglicama, upućujući raznim međunarodnim i savezničkim tijelima molbe za njihovo spašavanje i smještaj. Došavši 1946. s Lukom Brajnovićem u Madrid, obojica uz preporuku sv. Josemarije Escrive, utemeljitelja Opusa Dei, uključuje se u kulturni život održavajući predavanja na španjolskom o katoličkim (i) hrvatskim temama, od kojih su neka tiskana. Radeći u knjižnici Višega vijeća za znanstvena istraživanja (Consejo Superior de las Investigaciones Cientificas) te kao suradnik na kolegiju Povijest etike, zajedno s Nevenkom Belić-Dragičević i Pavlom Tijanom osnovao je Slavenski odsjek pri Odjelu za moderne kulture u sklopu Zavoda za filozofiju, gdje je i stanovao. Tu su djelovali i drugi hrvatski intelektualci u Španjolskoj, primjerice dominikanac Hijacint Eterović i franjevac Branko Marić. Akademske godine 1955./1956. predavao je na Visokoj školi »Luis Vives« u Valenciji te na Sveučilištu »Menédez Pelayo« u Santanderu, a godine 1957. preselio se u Barcelonu, gdje je predavao na poslovnoj školi IESE. Zatim je od listopada 1960. u Pamploni bio profesor Instituta novinarstva tadašnjega Općega studija Navarra, budućega Katoličkoga sveučilišta, gdje je kao redoviti profesor predavao nastavu informacijske sociologije i odnosa s javnošću i s Lukom Brajnovićem, koji će ga naslijediti, udario temelj studiju komunikologije. Umro je u Pamploni 20. studenoga 1961.
U Hrvatskoj, osim teksta u križarskom glasilu »Mladost«, nisu zabilježeni njegovi radovi. Objavljivao je pak u španjolskim revijama i novinama »Arbor«, »Revista de Filosofia«, »Revista de Politica Internaciónal«, »Destino«, »Nuestro Tiempo«, »Actualidad Espańola Criterio« (Buenos Aires) te u »L’Osservatore Romano«. U uglednom hrvatskom emigrantskom časopisu »Osoba i duh: glas hrvatskih katoličkih intelektualaca« objavio je nekoliko zapaženih eseja, studija i rasprava, primjerice »Ideal čovjeka«, »Bitno i nebitno«, »Smisao za zajednicu«, »Za našu filozofsku orijentaciju: ekzistencijalizam«, »Jedinstvo Evrope«, neke potpisavši pseudonimom Mari(j)anus ili inicijalom W. U studiji »Jedinstvo Evrope« iznio je snažnu, i danas aktualnu tezu: »Evropa je harmonička sinteza općeljudskih univerzalnih duhovnih vrijednosti u kojoj zapadno kršćanstvo i mediteranska kultura amalgamiraju pozitivne elemente svih ostalih sastavnih dijelova… determinirajući jedan određeni životni stil, stvarajući jedan mentalitet koji je zajednički u svojim bitnim oznakama i međusobno oprečnim pripadnicima Evrope… te je realna podloga svijesti o zajedničkoj historijskoj sudbinskoj povezanosti.«
U Madridu je 1954. objavio knjigu članaka i predavanja »Los Balcanes del Meditérraneo – Balkan Mediterana«, u kojoj »nastoji afirmirati avangardistički duh i borbenost Hrvata u obrani vrijednosti Zapada« (P. Vukota). Dao je, uz ostalo, prijedlog dunavsko-jadranske federacije (tom idejom bavio se i Ivo Lendić u knjizi »Božji kotači«), smatrajući da kulturno razgraničenje između europskoga Zapada i Istoka, koje po njegovu sudu ide crtom Kotor – Varšava, nalaže ponovnu uspostavu čvršćih političkih veza između država na toj liniji, neovisno o trenutačnom ideološkom poretku. Dao je i kritički pregled položaja katolika u srednjoj Europi.
U popisu njegovih španjolskih radova ističe se oveći pregledni članak o filozofiji u Hrvatskoj »La filosofía en Croatia«, tiskan 1947. u »Revista de Filosofía«. O tome članku Pavao Tijan piše: »To je do sada najbolji i najopširniji prikaz hrvatske filozofije na jednom stranom jeziku i uopće jedan od najpotpunijih, da ni na hrvatskom nema boljih.«
Omiljen zbog svojih vrlina, imao je »enciklopedijsku kulturu« (J. C. Diaz), kojom je osvojio Španjolce i prodičio Hrvate.
