Na istoku Hrvatske u Dalju, na obalama Dunava, okuplja se u župi sv. Josipa mala, ali skladna vjernička zajednica koju vodi župnik Ante Mihaljević. Među njima istaknuto mjesto pripada Tomislavu Šlingaru koji je župni ekonomski vijećnik, čitač, pjevač, molitelj krunice, izniman pastoralni suradnik.
Rođen je 11. listopada 1955. u Dalju, u siromašnoj obitelji u kojoj je otac Josip bio zaposlen kao kovač na željeznici, a kasnije u Osijeku strojobravar na popravku parnih lokomotiva. Rodom je bio iz Punitovaca kraj Đakova, a majka Iva, djevojački Poljak, iz Glavica kraj Sinja. Josipova obitelj u Dalj je stigla zajedno sa župnikom Josipom Astalošom kojemu je bila dodijeljena ta župa. Djed Stjepan čak je službovao kod župnika, vozio ga zaprežnim kolima kamo god je trebalo i obavljao razne poslove oko crkve i župnoga dvora. Ivina obitelj stigla je u Slavoniju nakon što su ih iz Dalmatinske zagore protjerali Talijani. Josip je u selu pomagao mještanima, popravljao je ograde, dvorišna vrata, bavio se bravarijom i ostalim poslovima. Pomagao mu je Tomislav i tako stjecao radne navike. Često je pomagao svomu otcu ako mu je bilo teško ili ako nije mogao sve sam odraditi. Otac je preminuo nakon kratke bolesti u 54. godini, a majka je preminula 2020. u 88. godini.
»Tek što sam napunio godinu dana, roditelji su kupili zemljište i počeli izgradnju vlastitoga doma«, pripovijeda Tomislav. »Krajem te iste godine rođena je moja sestra Marija, a pet godina kasnije i brat Goran. Dok se otac uglavnom bavio teškim fizičkim poslovima, majka je bila domaćica i vodila brigu o nama djeci, spremala je i čistila kuću, obrađivala vrt. Sestra, brat i ja smo kao djeca išli u crkvu i primili sakramente, međutim odlazak u srednju školu u Osijek za zanimanje elektroinstalatera doveo je do zanemarivanja crkve i mise, a zatim je došlo i do potpunoga raskida s crkvenim životom. Po završetku zanata zaposlio sam se kao električar i upisao večernju elektrotehničku školu, koju sam polagao uz rad. Postao sam elektrotehničar. Nekoliko godina radio sam u elektromontažnom poduzeću, a zatim sam otišao u trgovačko poduzeće u kojem sam radio kao skladištar na veleprodaji elektrotehničkih materijala i opreme, bijele tehnike i vodovodnoga materijala.«
»Godine 1991. započelo je novo razdoblje u mom životu – Domovinski rat i život u progonstvu. Kao hrvatski dragovoljac otišao sam u Zbor narodne garde, a kasnije do 1995. u domobranstvo. Tada sam demobiliziran na vlastiti zahtjev. Ubrzo nakon odlaska iz vojske, 1996. godine, upoznao sam suprugu Evicu, djevojački Takač, koja je živjela zajedno sa svojim sinom Tomislavom u Osijeku. Rodom je iz Dolaca kraj Orahovice u Slavoniji. Slijedilo je ubrzo naše vjenčanje i rođenje sina Filipa 1997., kao i konačan povratak iz progonstva u roditeljsku kuću u Dalj. Supruga je po zanimanju bila medicinska sestra u osječkoj bolnici, zatim je radila u Domu zdravlja kao zubna asistentica, a onda je do mirovine radila na odjelu radiologije, tj. ultrazvučne dijagnostike. Krajem 2019. godine oboje smo otišli u mirovinu.«
»U mojoj obitelji nije bilo zajedničke molitve, više smo bili tradicionalni vjernici koji su slavili Božić, Uskrs i naš crkveni god. Tako je duže vrijeme u mom životu trajala molitvena suhoća. S vremenom je moje srce ozdravilo od nevjere i najzad sam prihvatio obraćenje i vjeru u Isusa Krista.
No i dalje mi ponekad u srcu prevladava žalost i tuga zbog izgubljenih godina u mrtvilu i godina provedenih u neznanju jer tada nisam razumio da mi je Isus Krist uvijek bio spreman oprostiti, više nego što sam ja sȃm htio primiti njegovo oproštenje. Početak ponovnih odlazaka na mise, molitva krunice u obitelji sa suprugom i sinom, pjevanje u župnom zboru dotiče moje srce koje je znalo često biti i kameno, ali koje je bilo dotaknuto Božjom milošću i uistinu promijenjeno. Tako se razvijao i odgoj našega sina Filipa. Od rane dobi uključili smo ga u crkveni život. Od prvih školskih dana do današnjega dana ministrira u župnoj crkvi, sudjeluje na misi kao čitač i pastoralni suradnik. Trenutačno je na završetku diplomskoga studija hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. I supruga i ja smo također župni suradnici, supruga je u pastoralnom, a ja u župnom ekonomskom vijeću.«
»Supruga je bila zaslužna za moje aktiviranje u župnom zboru, zatim da sam postao čitač i molitelj krunice. Nakon što nam je devedesetih župna crkva bila srušena do temelja, tijekom obnove mogao sam puno pomoći s obzirom na svoje zanimanje elektrotehničara. Radio sam na dijelu radova gromobranskih instalacija i na kompletnoj izradi električnih instalacija u novom pastoralnom centru i popratnim objektima u župnom dvorištu, zajedno s kolegom električnim inženjerom Dubravkom Požarom. Na taj način svoje sam slobodno vrijeme darovao za boljitak naše župe. Sada, kad su građevinski radovi pri kraju, započinje priprema za pastoralnu obnovu župe, tj. promišljamo kako privući mlade koji nakon primanja sakramenta krizme više ne dolaze u crkvu i ne aktiviraju se u crkveni život. Pomažem i u svetištu u Aljmašu za blagdane Velike i Male Gospe. Skupljam milostinju, organiziram red oko ispovijedanja, dežuram oko Gospina kipa i pomažem oko svega što je potrebno. Supruga je aktivna oko upisa misa, a naš Filip u Aljmašu ministrira.«
»Kamo god se okrenem, nedostaju mladi. Nažalost, veliku odgovornost za sadašnje stanje snosimo i mi stariji koji često nećemo tako lako predati mladima da čitaju ili vode molitvu krunice. Zbog toga je potrebno moliti da nam se otvore srca i da ih s ljubavlju i kršćanskom vjerom prihvatimo. Kao i u ostatku naše domovine, mladi sve više odlaze iz Hrvatske i često ih je teško zadržati u selu u kojem prevladava staro stanovništvo koje godinama bilježi veće brojke umrlih nego rođenih. U župi nedostaje vjeroučitelj i učitelj glazbenoga koji bi uspjeli dodatno aktivirati mlade već u osnovnoškolskoj dobi. Riječ je uglavnom o nastavnicima koji su putnici i koji nakon završetka radnoga vremena odlaze iz Dalja u svoja mjesta. Zbog toga nastaje praznina koja uzrokuje teže aktiviranje mladih u župni život, ali to ne znači da trebamo tugovati, nego da treba postiti i moliti da se dogodi i pastoralna obnova naše župe.«
»Uz sve navedeno, treba spomenuti i krizu uzrokovanu koronavirusom u kojoj su se, nažalost, mnogi otuđili od Crkve. Stoga je potrebno posebno moliti za ustrajnost i vodstvo Duha Svetoga i za našega župnika, biskupa i sve župljane koji će svojim molitvama i radom kao laici i pastoralnom suradnjom obogatiti rad naše župne zajednice. Samo ćemo na taj način moći vidjeti puninu onoga što Bog čini u našim životima, ako mu se predamo čitavim svojim bićem. Živimo u vjeri i nadi jer nam one pomažu i krijepe naše duše. Uvijek se trebamo vratiti molitvi jer u bezizlaznim životnim situacijama molitva uvijek zasja kao sunčeva zraka i otvara nam vrata za put prema Bogu.«
