»Odavno se zna da nacionalnu književnost ne čine samo najveći te da i maleni imaju svoju veličinu« (S. Damjanović). Među takve »malene« treba ubrojiti i don Iliju Ujevića, još jednoga značajnika iz znamenita plemena što je hrvatskomu narodu dalo Tina i Matu.
Rodio se u Krivodolu 11. srpnja 1858. Školovao se kod mjesnoga župnika u Poljicima, glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša. Nakon njegova zatvaranja 1879. otišao je u Skadar, a zatim u Prizren, gdje je 1881. zaređen za svećenika Skopske nadbiskupije, ne dovršivši studij teologije. Zbog zdravstvenih teškoća vratio se u Splitsku biskupiju, gdje je u ožujku 1883. završio bogoslovni nauk. Kao svećenik službovao je u Kaštel Gomilici, Svibu, Dobranju, Krstaticama, Poljicima te od 1904. u Zagvozdu, gdje je 1909. osnovao Hrvatsku katoličku pučku blagajnu za pomoć puku, vodeći je više godina. Bio je počasni kanonik sustolnoga kaptola u Makarskoj. Umro je 16. prosinca 1921. u Splitu.
Književni opus raznovrstan mu je. Književnik i političar Ante Tresić Pavičić napisao je za nj da je »čovjek najbogatiji od Triglava do Šare planine, od Pirota do Skadre da su hrvatske riječi i poslovice dukati«. »Ama vriede i više od dukata, tek nijednog ne vidjeh pod siromašnim krovom don Ilije. Ima hrpu zlata u grudima, al ta se ne vidi, već osjeća.« Svoje prve radove Ujević objavljuje uglavnom u »Novom vieku«, listu koji je uređivao Tresić, te u »Iskri«, »Pučkom listu«, »Narodnom listu«, »Viencu«, »Živila Hrvatska«, »Glasniku Matice dalmatinske«, »Vrhbosni«, »Istini«. Posebnu kulturološku vrijednost ima njegova prepiska s Matošem, kojega je novčano pomagao, Kumičićem, Čedomilom, Trnskim, Harambašićem, Katalinić-Jeretovim, Trumbićem i drugima. Prvi je u Hrvatskoj prevodio Luigija Pirandella.
Najpoznatije su mu djelo »Dokonice: slike i priče iz Dalmatinskoga zagorja«, koje mu je 1906. objavila Matica hrvatska. Tu je sabrano petnaest pripovijedaka, crtica i slika prije objavljenih u raznim tiskovinama. Književni kritičar Ivan Krnic napisao je tada da je Ujević »rođeni humanista«. »Najljepše priče u Dokonicama brojat će se vrlo skoro medju najljepše humoreske što ih je hrvatsko pero napisalo. Ove su priče jedna za drugom biseri naše književnosti i tko bude jednom sastavljao antologiju hrvatske proze, teška će srca izpustiti samo jednu od njih«, a Antun Radić ističe: »Don Ilija izvodi pred čitaoce seljake, i samo seljake, svoje seljake, koji su mu mili – to vidiš na svakom redku, u svakoj rieči – s kojom je srastao dušom, srcem, cilim svojim hrvatskim i svećeničkim bićem popa glagoljaša. Don Ilija je ne samo Hrvatina, nego i hrvatski pop… mi s ponosom možemo pokazati hrvatskog popa koji je nedostižnom ljubavlju i nježnošću ocrtao jednog Jovana. No, ako to možemo, a ono moramo pokazati po čemu je Jovan Jovan, a nije Ivan, ima nešto po čemu smo mi Hrvati – i samo Hrvati!« S današnje točke gledišta »uvjeren sam da će one, a za njegove pjesme to vrijedi još više, manje značiti književnim povjesničarima, a više povjesničarima hrvatskoga jezika« (S. Damjanović).
Osim pripovijedaka pisao je pjesme, poslanice, putopise, zagonetke i drugo te opisivao narodne običaje i nošnje, pa tako i nošnju Imotske krajine u djelu »Dobranje – prošlost i sadašnjost«, gdje je djelovao kao župnik od 1891. do 1896. Djelo demonstrira njegov osebujan stil: »Najzad dođe i glavar. Baš pravi Hrvat, pravi pravcati Zagorski plećaš. Nakitio se, nagizdio, zaodio hrvatskim starinskim odielom kao svat. Na glavi mu crvena kapa, po njoj krmez peškir, kao da je jučer iz dućana donesen. Košulja se bieli kao mlieko, ogrica izvezena po zagorsku, da se baš ne stidi zagorska vezilja svoga truda, svoje dangubice. Izvezla je u dvie boje crveno i modro, a košulja je i kambričana, pa kako ta trobojnica diči dična i pristala glavara to onaj zna tko je vidio.
Po košulji udario vunenu guču, po guči širitli crvenu ječermu. Pod vratom su dvie zlatne ploče zapinjače, dočim niz jednu i drugu stranu prsiju nanizana tri reda srebrenih puca. Kad sobom krene, zacvokoće kov kao na udatbenici. Ječermu pripasao pulijancem pripašajem, za kojim se odvalio nož bielosapac, među dvije male sepetlije puške, pa izgleda kao mladoženja u svatovima. Utegao se preko pripašaja tkanim trobojnim pojasom. Kumparan i gaće su od modre čohe u svoj svojoj napravi. Uz nogavice do koljena navukao biele vunene bječve, pa ih pod koljenom stegao pulijanim podvezama. Na nogama novi opanci, načinjeni, prepleteni, obsukani. Sve po starinskom običaju. Sve ti to kaže: I stas i odjeća i nakit, da je to sin majke Hrvatske, da takove gorostase Hrvatska rađa. Sve ovo kitno odijelo glavar zaogrnuo crvenom kabanicom, a u ruci mu je Šarac kamiš s lulom.«
Književni izbor »Ilija Ujević« (1998.) priredio je Milan Glibota, a »Život i djelo don Ilije Ujevića« objavio je 2001. don Mladen Parlov, donijevši također, uz ostalo, izbor iz priča i pripovijedaka, po kojima se vidi kako je i koliko don Ilija prethodio velikanima Zagore poput don Marka Vežića i Ivana Raosa.
