Nije lako govoriti o Bogu u kontekstu suvremene kulture i njezinih dinamičnih promjena. Razloga za to je više. Jedan od njih zasigurno je nesnalaženje u čitanju biblijskoga govora, a posljedično i bogate simbolike katoličke baštine. Brojni su tako vjeroučitelji koji će ustvrditi da im učenici pokazuju nesnalaženje prilikom slušanja biblijskoga teksta. S jedne im je strane teško shvatiti ga na jezičnoj razini jer biblijski tekst računa na to da će njegov čitatelj razumjeti način njegova izražavanja, slike, motive i simbole.
S druge strane sadržajno isti tekstovi govore o nečem što im se čini čudesnim i odveć nestvarnim u susretu sa stvarnošću koju oni doživljavaju svakoga dana. Zato je uputno zapitati se hoće li djeca i mladi razumjeti evanđeoski ulomak o susretu dviju trudnih žena koje se raduju jedna drugoj te kako tekst kaže – bivaju ispunjene Duhom i klikću od radosti. Njima utroba poigrava jer su otvorene za milost i ono što ni same ne razumiju do kraja. Jer tko može do kraja obuhvatiti Božje otajstvo?
Rizik susretanja s drugim
Mladi čovjek koji danas stoji pred spomenutom biblijskom pričom biva tako uvelike zbunjen. Kako shvatiti taj događaj, hitanje jedne osobe drugoj na osnovi toga što ih pokreće njihova nutrina i duboka čežnja za susretom osoba?
I dok današnjemu mladomu čovjeku to nekako biva i jasno na jezičnoj razini, na onoj dubljoj, a možemo ju nazvati i teološkoj, to mu nije toliko jasno. Sve pak stoga što on takvo što ne prakticira ili ne kuša često.
Zatvoren u prostore svoje sobe i otvoren bespuću internetskih bitova, mladi čovjek ne žudi toliko za susretom. Susretom koji bi ga radovao. On radije bira ostati u svojem svijetu. Svijetu koji je možda izgradio upravo zbog straha od susreta budući da susret nuka na otvaranje svoje osobe drugoj osobi, tj. izloženost ili predanost drugomu. U istom susretu čovjek može biti i ranjen i neshvaćen. Sve ga stoga odvlači od rizika susretanja s drugim.
Susret se pokazuje istinski važnim
Sve do sada rečeno o mladima čini se da sve više postaje i stanje odraslih. I oni kao da čine isto. Tako analize vjerskoga sadržaja na Youtubeu pokazuju da su im posjetitelji sve više starija publika. Ona koja je već iskusila puno toga u životu. Vidjela, opipala, govorila te se umorila. Izmaknuta sjedi sa strane gledajući novu epizodu poznatoga podcasta ne bi li se kasnije strastveno upustila u komentiranje nečega što po sebi vjerojatno i ne razumije. Odrastao čovjek tako i sam pokazuje kako ne žudi za susretom, a time često, iskustva pokazuju, ostaje sam i vrlo često nezadovoljan.
A čovjek nije stvoren da bude sam. To mu nije u naravi bića (usp. Post 1-3). Svoje ispunjenje dobiva tek u susretu. Stoga ne čudi da četvrta nedjelja došašća u jeku iščekivanja susreta s Kristom pripovijeda o jednom susretu, i to susretu dviju žena koje se raduju jedna drugoj.
Marija hita Elizabeti u gorje ne mareći za napor koji treba podnijeti. Sve iz razloga žudnje za drugim. Ispunjena je Bogom, nosi Krista začeta po Duhu, a opet čezne vidjeti rođakinju Elizabetu. Ne ostaje zadovoljna sobom jer je dohvatila Boga, i to ne za bradu, nego cijelo njegovo biće svojim malim krhkim bićem. Kako čudesno! Naime, evanđeoska slika upućuje stoga čovjeka i danas na promišljanje o tome koliko ga osobna ispunjenost Bogom čini otvorenim ili zatvorenim za susret s drugim. I to ne na neki imaginaran, platonistički način, nego na realan način. S onim koji je preda mnom. Uvijek drugačiji od mene jer ne postoje dva ista čovjeka. Iz toga razloga, kako za mladoga tako i za staroga čovjeka, susret se pokazuje istinski važnim. Zato odnose vrijedi izgrađivati, u njih ulagati. I to ne samo na materijalnoj razini, nego i na duhovnoj.
Duhovnost susreta
Čini se da je kriza susreta i nastupila jer je čovjek odnose počeo promatrati tek na razini materijalnoga. U odnose, bračne ili izvanbračne, tako se ulazi s novcem ili imanjem, a rijetko s duhom. Ti odnosi tako postaju sve krhkiji i labilniji te streme k pucanju. Često vrlo brzo i puknu jer nije bilo usmjerenosti na život duha. Brak tako vrlo brzo blijedi, zapada u krizu jer nema puno duha.
Spolnost često postaje tek susret dvaju tijela za zadovoljenje požude, bez prožetosti duhom. Obiteljski ručak biva procjenjivan po kakvoći mesa, a ne po kakvoći riječi i emocija koje su sustolnici jedni drugima podarili.
Susret Marije i Elizabete ponajprije je susret dviju osoba koje ulažu u duhovnost susreta. Tekst to izričito i naglašava jer nastoji povezati otvorenost Duhu susretom dvaju tijela. Njih se dvije raduju jedna drugoj te im se utroba pokreće. Jedna drugu hvale, proglašavaju blaženom. Sve ono što čovjeku danas kao da sve više nedostaje. Misli se naravno na lijepu riječ, blagoslivljanje drugoga, blag i lijep govor o drugom čovjeku.
