Na Veliki četvrtak vjernici su proslavili najvažniji događaj prije Isusova uskrsnuća, a to je posljednja večera. Isus je smislio nešto što ostaje tajna za sva vremena, ostanak sa svojima zauvijek. On je na svakoj misi prisutan i daje se za hranu, a nikad se ne može dokraja razdati iako se daje u punini u svakoj hostiji. To razum ne može dokraja shvatiti, ali može vjera prihvatiti. Potrebna je uistinu velika vjera da bi se samo približilo tajni euharistije, a snagu toj istoj vjeri može dati taj isti Isus koji se daje u toj istoj pričesti. Svaka pričest čovjeka sjedinjuje s Isusom i dovodi ga na put vječnosti.
Toga ljudi nisu uvijek svjesni pa nakon pričesti ostaju u tišini, sabranosti i molitvi kako bi čuli eho vječnosti u duši i zahvalili za Božji život u sebi. Taj Božji život preobražava čovjeka i čovjekovo življenje u sadašnjosti, što postaje vidljivo, ili bi trebalo postati, preko čovjekova izgleda i djelovanja. To doslovno znači da svi u čovjekovoj blizini na licu prepoznaju radost i ljepotu stapanja s transcendentnim, a u svakom čovjekovu djelu prepoznaju Božje nadahnuće i tragove. Temelj vjerničkoga življenja i djelovanja je euharistija, a temelj vjere i nade je uskrsnuće Isusovo i naše.
Euharistija je duši nužna duhovna hrana bez koje polako duhovno, a i tjelesno, čovjek umire. Koliko li onih koji su u procesu umiranja ili su već mrtvi?! Ima ih posebno mnogo među mladima. Mladima koji se svjesno ili nesvjesno hrane raznom pokvarenom duhovnom hranom u kojoj nema pravoga života. Stoga oni prerano postaju nezadovoljni, prazni, depresivni i ovisni o svačemu. Svemu tomu često je uzrok i posljedica potpuno udaljavanje od Boga i/ili življenje kao da Boga nema. To je taj praktični ateizam koji se poput kuge proširio i udomaćio na Zapadu. Ispražnjene duše od Božjega duha i sadržaja koji su plod Božje prisutnosti i ljubavi traže ispunjenje drugim sadržajima često oprečnim od Božjih.
Uskrs je ključ koji otključava sva zatvorena vrata u čovjeku i izvan njega. Molitva osobna i zajednička, a posebno euharistija kao vrhunac molitve, uzimanje je toga duhovnoga ključa u ruke, a djela milosrđa i ljubavi jesu otvaranje vrata negativnosti i grijeha. Što je više takvih djela, vrata će se brže i lakše otvarati i sve više će Božjega svjetla kroz njih ulaziti i obasjavati duhovne tame. Izgleda jednostavno: više molitve, manje tjeskobe; više ljubavi, manje zla; više Božjega duha, manje tuge; više Boga, manje zarobljenosti.
