Ivan Ojdanić mladi je zagrebački poduzetnik dalmatinskoga podrijetla i aktivni vjernik laik. Srednju je školu za nutricionista završio u Kaštelima, a u Zagrebu je diplomirao na Visokoj školi za sigurnost. Veći dio života proveo je na otoku Čiovu pa se potom s roditeljima preselio u Kaštela. U Zagreb je došao prije šest godina. Ljubitelj je glazbe, športa, čitanja i dobre kave, fotografije i videografije, čime se danas bavi i od čega živi. Vlasnik je fotostudija te suvlasnik brenda kave. Aktivno je osam godina služio u molitvenoj zajednici »Dobri Pastir« pa se priključio nekolicini mladih evangelizatora na zagrebačkom Svetom Duhu.
Ivan je rođen 23. svibnja 1992. u Splitu u poduzetničkoj obitelji koja ga je uvijek, rekao je, podupirala u raznim poslovima i hobijima koje je u životu radio dok nije pronašao svoj put. Njegova majka Marina, djevojački Nikolić, po struci je medicinska sestra, a otac Dragan poduzetnik, vlasnik obrta za proizvodnju slastica. Ima tri mlađa brata, dvije godine mlađega Antonija, koji živi u Zagrebu i ove godine završava studij na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, četiri godine mlađega brata Marina, koji je na diplomskom studiju za fizioterapiju u Vukovaru, i deset godina mlađega brata Darija, koji živi s roditeljima i radi u automehaničarskoj radionici u Splitu.
Malo dublje traženje Boga započeo je, svjedoči, u dvadesetoj godini kada se na poticaj najboljega prijatelja priključio molitvenoj zajednici »Dobri Pastir«, u kojoj je ubrzo počeo služiti kao dio slavljeničkoga tima. Još intenzivniju potragu za Kristom i smislom života započeo je nakon preseljenja u Zagreb, gdje je iznenada bio daleko od društava pa je utjeha dolazila iz molitve krunice na igralištu u dvorištu salezijanske župe Marije Pomoćnice Kršćana na Knežiji, gdje je nedugo nakon toga počeo i ministrirati i služiti svojim talentima na raznim župnim proslavama.
»Ministriranje je odigralo jako bitnu ulogu u mom duhovnom životu i formaciji kao katolika«, pripovijeda Ivan. »Usudio bih se reći da je to za mene bio vojni rok koji su mladići nekad prolazili kako bi stekli disciplinu za život, samo što je kod mene to izgradilo disciplinu i za život i u duhovnom smislu. Ljudi koje sam susretao i s kojima sam služio i za oltarom i u molitvenoj zajednici, kao i mnogi svećenici, bogoslovi i braća i sestre u Kristu, puno su mi pomogli i Gospodin ih je mnoge upotrijebio kako bi me zaštitio od nekih stvari za kojima sam čeznuo, ali nisu bile dobre za mene. Dvije godine nakon dolaska u Zagreb dao sam otkaz na tadašnjem poslu kako bih fakultet priveo kraju i počeo raditi u jednoj građevinskoj tvrtki kao komercijalist, čisto da imam neke prihode i da mogu ostati u Zagrebu gdje sam se dnevno po 4 do 6 sati vozio po raznim lokacijama i usput slušao razna predavanja i kateheze koje su bile dostupne na Youtubeu, osobito one s kanala ‘Nova Eva’, kojega sam i danas član. Također sam dobio dar molitve, znao sam izmoliti i do 10 krunica dnevno. Javila mi se iznimna glad za molitvom, bio bih u pola pete, a jedva čekao šestu krunicu i ta radost i mir koji sam osjećao dok sam molio bili su neopisivi. Molitva krunice prati me od početka moga hoda s Kristom i kada je molim, imam osjećaj kao da držim za ruku Majku koja me vodi putom koji je najbolji za mene.«
»Kao dijete poduzetnika od malih sam nogu imao želju pokrenuti nešto svoje. Nije mi bilo ispod časti raditi za nekoga, ali sam osjećao da mogu puno više. Problem je bio što sam uvijek imao strah, nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti, zatim da ne ću biti dovoljno dobar ili da ne ću to dovoljno dobro voditi jer sam imao problema s organizacijom vremena i to me dosta proganjalo, ali kroz molitvu na poslu dobio sam to ohrabrenje i vjetar u leđa koji su nedostajali. Tražio sam dosta poticaja od Gospodina. Pitao sam ga je li to ono što on od mene želi. On mi je poslao puno odgovora, što kroz slike u molitvi, a što kroz prijatelje i čak ljude koje uopće nisam poznavao. Kako sam se tada bavio fotografijom već sedam godina i ljubav prema njoj uvijek me pratila u svakom poslu koji bih radio, odlučio sam krenuti tim putom.
Jako mi je bitna jedna misao koja mi se stalno vraćala u molitvi po pitanju poduzetništva: ‘Ili ćemo raditi kako treba ili ne ćemo nikako.’ Vezano je to uz odnos prema poslu, prema financijama, davanju desetine, izdavanju računa, molitvu zahvale za postojeće klijente, kao i za nove klijente i poslove. Otvorio sam svoj obrt i počeo raditi, u početku skromnije manje plaćene poslove, ali je s vremenom po Providnosti sve više i više toga dolazilo. Znao sam imati i neugodna iskustva kada bih tražio račun od drugih za neku uslugu ili neku opremu, samo zbog toga što sam pošteno htio platiti porez na to što uzimam i znati kamo moji novci idu. Prošle godine, u doba korone kada se svaka kuna preokretala dva puta, brat u Kristu i prijatelj Marko Matijašević i ja, uz postojeće poslove pokrenuli smo vlastiti brend kave ‘Lazarus coffee’ i otvaramo još jednu tvrtku. Sam je naziv biblijske simbolike Lazara kojega je Isus uskrisio od mrtvih pa je bilo fora to ime nadjenuti i brendu kave koja također nekad ‘diže iz mrtvih’.«
»Uz sve to aktivni sam član evangelizacijske zajednice ‘Sveti Duh’ u samostanu i župi sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu. Služim i dalje u slavljeničkom timu kao kahonist, što je udaraljkaški instrument, i zamjenik sam voditelja zajednice, našega simpatičnoga fratra fra Stjepana Brčine. Priučen sam kahonist. Kao dječak sam učio bubnjeve pa mi nije bio problem prihvatiti se maloga bubnja. Ništa za Krista nije problem! Pomažem fra Stjepanu u organizaciji, donošenju odluka, animiranju naših zatvorenih susreta koje imamo srijedom kao pripremu za ‘Duhovno duhovite večeri’ i same molitve za članove zajednice, kao i za sve one koji dolaze četvrtkom, njihove nakane i da Gospodin otvori put onima koji trebaju doći.«
»Često sam se osvrtao na prošlost u životu i pitao zašto su se neke stvari morale baš meni dogoditi, zašto nisam mogao dobiti posao za koji mi se činilo da sam kvalificiran, zašto se nisam svidio nekoj djevojci u koju sam bio zaljubljen preko ušiju, zašto u tinejdžerskim godinama nisam bio prihvaćen u društvu kao svi ostali. Ali kada vidim kamo me dovela sva ta ‘patnjica’, kako volim reći, shvaćam da je i najmanji detalj imao smisla i da je Božji prst bio u svemu, od moga začeća, djetinjstva, odrastanja, sve do danas, i da je Gospodin sve odavno isplanirao još prije nego što sam bio začet u majčinoj utrobi i ne bih ni sekunde svoga života mijenjao. Još da mi Bog dade životnu družicu. U potrazi sam za njom. Nisam očajan što je još nema, ali da bih volio naći svoju princezu, volio bih.«
