
Suočavanje s teškom bolešću člana obitelji nije samo psihološki iscrpljujuće, nego donosi i mnoge izazove, osobito za one koji se dugo liječe daleko od svojega doma. Kako ostati blizu voljenima, kako im pružiti potporu i ljubav, gdje pronaći smještaj u tuđem gradu – upravo u tim dvojbama i pitanjima mnogima je pomoglo prenoćište Kolpinške obitelji kardinala bl. Alojzija Stepinca na Rebru, vezane uz župu sv. Barbare.
Prije dvadeset godina otvorili su prenoćište za obitelji pacijenata uredivši krov župne kuće – koja je do povrata imovine Crkvi služila kao zgrada patologije – u topao i ugodan prostor koji je postao oslonac mnogim obiteljima čiji su najmiliji na dugotrajnom liječenju. Tako su pružili pomoć i nadu onima u teškim životnim situacijama, olakšavajući teret ne samo u financijskom smislu, nego pružajući i duhovnu blizinu.
Za prenoćište nema slobodnoga dana
Tijekom dvadeset godina djelovanja i 45 tisuća noćenja Kolpinški dom najčešće je pružao smještaj roditeljima djece koja se liječe na onkološkim odjelima ili supružnicima bolesnika na transplantaciji… U tom kutku Rebra Kolpinška obitelj ne umara se u svojem poslanju ljubavi i služenja. I čine to tiho, samozatajno, nenametljivo. Njihovo djelovanje zauzvrat je obogaćeno mnogim životnim pričama, ali i porukama zahvalnosti korisnika koje stižu čak i godinama nakon boravka u njihovu prenoćištu.

»Neka vrata ovoga doma uvijek budu otvorena« glasilo je poslanje koje su primili prije dvadeset godina na svečanosti blagoslova prenoćišta od generalnoga tajnika udruge »Kolping« iz Padeborna Heinza Petera Beea, a oživotvoruje se do danas. Tijekom više sati provedenih u župnoj kući i prenoćištu svjedočili smo da su vrata župnoga ureda doslovno cijelo vrijeme bila otvorena, a u razgovoru i pozdravima izmjenjivali su se liječnici i tehničko osoblje bolnice, pristizali su novi korisnici prenoćišta… I sada – kada najveća hrvatska bolnica radi upola manjim kapacitetom zbog sveobuhvatne obnove – potražnja za smještajem ne jenjava. Za prenoćište nema slobodnoga dana, barem dvije od pet soba zauzete su čak i za Božić, Uskrs i druge blagdane.
Na dan našega posjeta deset korisnika bilo je u četiri sobe. Svi su oni upisani u pažljivo vođenoj dokumentaciji, raspoređenoj po godinama, s podatcima o duljini boravka i mjestu iz kojega dolaze. Budući da mnogi u prenoćištu ostaju više mjeseci, između »domaćina« župnika bolničke župe i duhovnika »Kolpinga« Zdenka Perije i korisnika često se razvije poseban, prijateljsko-rodbinski odnos. Tako je župnik posvjedočio kako je neki dan primio poziv majke Kristine Bešlić iz Posušja, prve korisnice prenoćišta na Rebru koja je prespavala sa 18. na 19. veljače 2005. prateći svoju kćer sa srčanom manom. Upravo mu je Kristina pomogla otkloniti neke sumnje nakon pokretanja novoga prenoćišta. »Pitao sam se na početku kako će to sve biti, stalno me to mučilo. Ali Kristina mi je brzo ponudila odgovor: ‘Samo ljudima recite: Kakvu sobu želiš zateći, takvu ostavi.‘«
»Nemam pravo tražiti komociju za sebe«
U 120 kvadrata prvoga kata župne kuće smješteno je pet dvokrevetnih soba. U svakoj su sobi ormar i kupaonica, a na noćnom ormariću i misao bl. Adolfa Kolpinga. No obitelji većinu vremena provode na bolničkim odjelima uz svoje najbliže, a u prenoćište dolaze tek prespavati ili se predvečer poslužiti zajedničkom kuhinjom. Upravo su ti večernji susreti često prilika za međusobnu potporu i druženje – samih članova obitelji bolesnika, ali i sa župnikom Perijom. Najduže je u prenoćištu boravila majka iz Mostara, kojoj je dom postalo Kolpingovo prenoćište tijekom dvije godine borbe za zdravlje njezina djeteta.
U prostoru prenoćišta primijetili smo i pravila kućnoga reda, među kojima se ističe poruka prve korisnice prenoćišta: »Kakvu sobu želiš zateći, takvu ostavi.« No pravila gotovo da nisu potrebna – kaže nam volonter i dugogodišnji suradnik prenoćišta Antun Filić (65). Njegove riječi potvrđuje i župnik Perija kad ga pitamo smetaju li mu »gosti« koji se stalno izmjenjuju na katu iznad njegova župnoga ureda i župne kuće. »Nemam prigovora na one koji ovamo dolaze. Tješi me spoznaja da je meni lakše nego majci koja se u pola noći diže da nahrani svoje dijete. Nemam pravo tražiti komociju za sebe«, kaže župnik Perija.
Da sve funkcionira kako treba pobrinu se »dobri ljudi dobra srca«. Dočekujući oca iz Kupresa koji je prvi put u prenoćištu, volonter Filić mu kaže: »Što god vidite da ovdje ima, slobodno upotrijebite. Kad vam usfali, kupite.« Pokazuje mu gdje može pronaći posteljinu, ručnike, gdje se nalazi perilica za rublje… Svi se trude da se korisnici osjećaju kao kod kuće. Dogodi se, kažu, da je cijeli kapacitet prenoćišta pun, iako su znali primiti i više od deset osoba, pa župnik Perija ima kontakte ljudi koji uz jeftiniju naknadu ponude smještaj u kućama u blizini bolnice.
»Toliko je tu dobrote«
Kada god zatreba nešto učiniti za prenoćište, tu uskače Kolpinška obitelj Josipa Langa, čiji je član i Štefek Vincek (58), koji je ujedno predsjednik upravnoga odbora udruge »Kolping – Katoličko društvo djetića u Zagrebu«. »Ponosan sam što sam mogao sudjelovati u cijeloj ovoj priči«, kaže Vincek.

A kako je uopće došlo do ideje da bolnička župa zahvaljujući »Kolpingu« dobije prenoćište, prisjeća se župnik Perija. »Čovjek sam od djela, uvijek gledam kako materijalizirati vjeru i duhovnost u konkretna djela. Tako sam aktivan i kroz Kolpinšku obitelj, čija je karizma socijalno djelovanje na geslu bl. Adolfa Kolpinga ‘Pomozi čovjeku kako bi sam sebi pomogao’.« Već je više puta posvjedočio kako je 2004. godine vidio majku koja je, da bi bila blizu svojemu bolesnomu djetetu, spavala u automobilu nedaleko od bolnice. »To me potaknulo na akciju. Znao sam da moram nešto učiniti«, kaže Perija. U projekt su se uključili mnogi…
Od početaka je u radu prenoćišta sudjelovala i Anita Petričević (62), danas predsjednica udruge »Kolping – Katoličko društvo djetića u Zagrebu«, koja svjedoči o Božjoj providnosti u vođenju prenoćišta. »Nikada se nismo prijavljivali na natječaje, a ostvarili smo zadivljujući broj noćenja. Toliko je tu dobrote. Mi ne gledamo tko što dobiva, nama nikada nije nedostajalo.« Tako je bilo i u početcima, kod opremanja prenoćišta – dobročinitelji su se javljali, željeli su da sve bude novo. »Bili smo svjesni da ovamo dolaze ljudi koji su u velikoj muci pa smo im željeli omogućiti da se u njemu osjećaju dostojanstveno«, kaže Petričević, koja se zajedno sa suprugom Šimunom u »Kolping« uključila kada se društvo ponovno osnovalo u Hrvatskoj nakon što je bilo ukinuto u komunizmu. »Tada su se osnivale Kolpinške obitelji. Osjetili smo da smo od Crkve puno primili te da je došlo vrijeme da se trebamo dati i angažirali smo se u ovom projektu«, kažu supružnici. Njihovo dugogodišnje prijateljstvo sa župnikom Perijom, koje traje već četrdeset godina, pretočilo se u lijepu suradnju koja donosi plodove upravo kroz to prenoćište.
Planovi za izgradnju Kolpinške kuće
Članovi »Kolpinga« imaju i nove planove. S obzirom na to da je udruga »Kolping – Katoličko društvo djetića u Zagrebu« baštinila kuću na Britanskom trgu, koja je nakon potresa neupotrebljiva, planiraju izgraditi novu Kolpinšku kuću za prihvat gostiju u većem prostoru. »Plan nam je imati 20-25 ležajeva, kuću smjestiti u krugu prstena Zagreba, bilo bi poželjno da nije daleko od bolnice«, govori duhovnik »Kolpinga« svećenik Perija.
Član »Kolpinga« je i Mladen Pavičić (72), koji je predsjednik Kolpinške obitelji otac Ante Gabrić na Jordanovcu i predsjednik Nadzornoga odbora udruge »Kolping – Katoličko društvo djetića u Zagrebu«. I oni su na Jordanovcu – potaknuti dobrim primjerom s Rebra – pokrenuli prenoćište za obitelji pacijenata u suradnji s tamošnjom župom i isusovcima, no morali su ga zatvoriti nakon potresa. »Prenoćište je u više od deset godina ostvarilo oko 15 tisuća noćenja. Ali Kolpinška obitelj u župi i dalje je aktivna, za blagdane napravimo aranžmane koje prodajemo, pa onda dio prihoda dajemo župniku koji pomoć proslijedi potrebitima. Također smo se uključili u program kumstva za djecu u Africi«, govori Pavičić, koji prolazi kroz tešku bolest, ali to ga nije potpuno odvojilo od angažmana u »Kolpingu«.