CRKVENA PRAKSA OD DOBA PRVE CRKVE Što župnici rade s milodarima?

milostinja
Snimila: B. Lukačević

Nedavno se mnogo pisalo o tome kako će se sada misne intencije u Hrvatskoj plaćati 10 eura. No mene zanima što župnici čine s milodarima koji se prikupljaju tijekom nedjeljnih misa? Za što je namijenjen taj novac, ide li on njima osobno?

Jakica

Prije nego što objasnimo kako se raspoređuje prilog od milodara željeli bismo ponoviti da se misna nakana ne plaća – jer misa nema cijene, premda se uvriježilo takvo pisanje i govorenje i u javnosti i među vjernicima.

Prilog za misu nagrada je svećeniku koji slavi misu na Vašu nakanu – bilo da je riječ o misama za neke Vaše osobne potrebe, zahvale ili za Vaše pokojne. Prema crkvenim propisima, svećenik dnevno može uzeti novčani prilog za jednu misu, a ostale misne intencije šalje svojemu biskupu – ordinariju – koji ih onda prema crkvenim propisima raspoređuje prema potrebama mjesne i opće Crkve, to jest predaje ih svećenicima u župama koje nemaju dovoljno misnih nakana ili ih šalje misionarima.

Milodari ili milostinja se pak skuplja za župne potrebe, kojih je mnogo: od uređivanja crkve za svakodnevna i svečana misna slavlja preko plaćanja troškova režija sve do održavanja crkve i župnih prostora – pastoralnih i vjeronaučnih dvorana i slično

Na pitanje o misnim nakanama više smo puta odgovarali i pozvali smo svoje čitateljice i čitatelje da se upoznaju i s pojedinostima koje mogu pronaći u članku crkve­noga pravnika dr. Slavka Zeca »Svećenik služitelj euharistije – kanonsko-pravne odrednice«, koji je objavljen u Riječkom teološkom časopisu (br. 1/2010), a dostupan je i na internetu. Dr. Zec isto ističe da je slavitelju »dopu­šteno zadržati samo prilog za misu koji je određen u biskupiji«, a »preostali iznos, koji premašuje taj dijecezanski prilog za misu, bit će potrebno predati ordinariju o kojem je riječ u kan. 951, $ 1. koji će ga namijeniti za svrhe određene pravom (usp. kan. 946)« te zaključuje da »svećenici, koji primaju mnogobrojne priloge za slavljenje misa po posebnim naka­nama, na primjer prigodom Spomena svih vjernih mrtvih ili u drugim posebnim okolnostima, a ne mogu im osobno udovoljiti u tijeku jedne godine, da ne bi odbili naručitelje i povrijedili njihovu nabožnu volju, pa ih tako odvratili od dobre namjere, neka primljene priloge za misu predaju drugim svećenicima (usp. kan. 955) ili vlastitom ordinariju (usp. kan. 956)«.

I naši biskupi u »Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« u broju 110 govore o prilogu za misno slavlje i ističu da je »to jedan od načina uzdržavanja klera koji je proistekao iz pradavnog običaja, a Crkva ga je uzakonila«, što je očito iz kanona 945-958 Zakonika kanonskoga prava.

Milodari ili milostinja se pak skuplja za župne potrebe, kojih je mnogo: od uređivanja crkve za svakodnevna i svečana misna slavlja preko plaćanja troškova režija sve do održavanja crkve i župnih prostora – pastoralnih i vjeronaučnih dvorana i slično. Riječ je o crkvenoj praksi od doba prve Crkve kada su članovi crkvene zajednice sve dijelili zajedno, a danas je liturgijski čin kojim vjernici sudjeluju u prikazanju darova koji su namijenjeni, kao što smo rekli, za potrebe Crkve i župne zajednice, kao i za siromašnije u njoj. Svatko u tom prilogu sudjeluje sa svojom savješću i u skladu s mogućnostima.