Znam da ste nedavno, prije koji tjedan, odgovarali na pitanje zašto mi kršćani svetkujemo nedjeljom, a ne subotom. Mogu reći da sam zadovoljna vašim objašnjenjem i da sam ga razumjela. Ali vam ipak pišem zato što je tema nedjelje ponovno u prvom planu. To mislim zbog toga što smo neko kratko vrijeme zbog odluke epidemiologa imali neradne nedjelje i ja sam se ponadala da će tako i ostati. I to prije svega zbog naših obitelji i naših majki. Na žalost, nije tako. Naše vlasti bez obzira što smo većinski katolički ili vjernički narod, zbog politikantstva odmah popuste pritiscima malih, ja bih rekla nebitnih skupina, ali i pokvarenih lobista i »prikrivenih« vlastodržaca ove države koja nema snaga ni za što, pa ni za uređenje neradne nedjelje. Oprostite što ću napisati da iznimno glupim smatram »argument« (koji to nije) da se radnicima, od kojih su većina žene koje rade po trgovinama, daje »slobodan dan« u tjednu, kada ne moraju raditi. Pa neka si oni koji su za radnu nedjelju uzmu »slobodan dan« u ponedjeljak ili neki drugi dan u tjednu, kada su djeca u školi, a suprug na poslu. S kim je ta žena onda »slobodna«? Sa samom sobom? Je li udrugama koje se tobože zauzimaju za ženska prava jasno da se na taj način vrijeđa dostojanstvo žene i izravno šteti obitelji i njezinu zajedništvu? Je li njima uopće stalo do žena? Što misle glasni zagovornici »radne nedjelje« – među kojima su i katolici u javnosti! – koji sa svojim obiteljima imaju »neradnu nedjelju«? Bi li se tako gorljivo zauzimali za »gospodarstvo« da njihova žena radi nedjeljom, a oni su sami s djecom kod kuće, dok ona navečer ne dođe iscrpljena i umorna? Ne bi li nas vjernike, sve redom, trebalo biti sram – kako one na vlasti tako i one u opoziciji ili na nekim drugim mjestima na kojima se odlučuje o neradnoj nedjelji?
Čitateljica
Slažemo se s Vama i Vašim pismom, pa i pitanjima. Mi vjernici doista bismo se – kako privatno tako i javno – morali zauzimati za poštovanje ljudskih prava i za poštovanje Božjih zapovijedi. A jedna od tih zapovijedi je i zapovijed svetkovanja nedjelje i nitko tko za sebe drži da je vjernik katolik nema pravo zastupati drugačija stajališta. Znamo da se u suvremenim uvjetima života nametnula potreba da neke službe – liječnici, ljudi u hitnim službama, vatrogasci, ljudi zaposleni u snagama sigurnosti ili nužnom transportu, kao i neke druge službe i usluge – moraju raditi i nedjeljama i blagdanima. No to su službe za koje doista postoji potreba njihova rada u te dane, ali i oni jednako tako trebaju obdržavati zapovijed svetkovanja. Tom se zapovijeđu ili tim izrazom prema »Enciklopedijskom teološkom rječniku« želi označiti moralna obveza kršćanina – dakle vjernika – da danu Gospodnjemu prida »posebnu značajku darovanosti i spasotvornoga sjećanja« pa ta zapovijed tradicionalno uključuje dvostruku obvezu. Na prvom mjestu tu je obveza sudjelovanja na misi, a s druge strane je obveza uzdržavanja od poslova »koji su se gotovo sve donedavno nazivali ‘robovskim poslovima’«.
Kroz povijesni i teološki razvoj pa sve do naših dana zapovijed svetkovanja ostala je kao takva, a koncilska konstitucija »Sacrosanctum concilium« o svetoj liturgiji ističe važnost nedjelje kao »prvotnoga blagdana te blagdana vjerničkoga okupljanja u zajednicama; osim toga predlaže, bez neprikladnih normativnih apsolutizacija, i suzdržavanje od rada u nedjelju u povezanosti s eshatološkim temama počinka i radosti«, piše L. Sebastiani za »Enciklopedijski teološki rječnik«. U broju 106 »Sacrosanctum concilium« jasno piše: »Na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. Tog se, naime, dana Kristovi vjernici moraju sastati da bi se – slušajući Božju riječ i sudjelujući u euharistiji – spomenuli muke, uskrsnuća i slave Gospodina Isusa te da bi zahvaljivali Bogu koji ih je ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu’ (1 Pt 1, 3). Stoga je nedjelja najosnovniji blagdan koji vjernicima valja stavljati pred oči i silno ga naglašavati, tako da također bude danom veselja i počinka od posla. Neka se drugim slavljima, osim ako nisu od najvećega značenja, ne daje prednost pred njom, jer ona je temelj i jezgra čitave liturgijske godine.«
Da bi se shvatila važnost nedjelje za svakoga vjernika, za svakoga kršćanina, dovoljno je pročitati samo taj članak iz navedene konstitucije o liturgiji. I da ne poznajemo druge dokumente, a vodeći se biblijskim uporištem, morali bismo shvatiti i prihvatiti ovo posebno mjesto nedjelje u našim životima, iz koje proizlazi i duboko teološko razumijevanje i razvoj nauka o nedjelji kao o najvažnijem danu u tjednu za svakoga vjernika. Ne treba nas stoga čuditi što se i na crkvenoj i na društvenoj razini javljaju pokreti i savezi koji u ovo suvremeno doba, koje najčešće »pogoni« samo ekonomski interes i beskrupulozna sebična želja za što više imetka i stjecanja vlastitoga dobitka, javljaju inicijative i savezi koji žele očuvati nedjelju i njezinu svetost, a u kojima bi se i naš vjernički glas trebao još jače čuti, kao što se čuo glas prvih kršćana, posebno drevnih mučenika iz Abitene. Među njima posebno je ostalo zabilježeno ime svećenika i mučenika Saturnina, koji je na početku 4. stoljeća, za vrijeme najgorih Dioklecijanovih protukršćanskih progona, javno priznao da je slavio misu za svoju zajednicu i rekao: »Sine dominico non possumus vivere« – Bez nedjelje (»dominicum«), to jest bez nedjeljne euharistije ne možemo živjeti. Primjer toga mučenika trebali bismo i mi danas slijediti, svjedočeći svetost nedjelje.
