Zvonik crkve sv. Marka, koji se gradio 43 godine i neprekidno uljepšavao, ima jednostavno prizemlje i prvi kat s polukružnim romaničkim lukovima, a na drugom katu dvostruke otvore s gotičkim lomljenim lukovima. Na vrhu je renesansno-kasnogotička loža za zvona s ogradom od stupića i bogato izvedenim kruništem na kupoli.
Kada se nadograđivala četvrta lađa u 15. st., maknuto je 90 grobnih ploča u crkvi. Tada su se izgubila grobna mjesta korčulanskoga pjesnika Petra Kanavelića (+ 1719.), bokeljskoga slikara Tripa Kokolje (+ 1713.) i drugih znamenitih ljudi. U unutrašnjosti je uklonjen gotičko-renesansni kor i zamijenjen novim koji je izveo Bračanin Vicko Tironi g. 1796. Stare orgulje, dio ciborija, pjevnicu i veliko raspelo uništio je udar groma g. 1783. U južnom brodu nalazi se ikona Gospe od Otoka koja je donesena iz franjevačkoga samostana s Badije (otok je imao naziv sv. Petra).
Noviji zahvati sredinom 20. st. očistili su unutrašnjost od prenatrpanosti i kiča. Snižena je razina korskih sjedala do visine pokrajnjih lađa, a ona su pomaknuta naprijed. Glavni je oltar ostao bez dviju stuba, a kamena je ograda odijelila svetište od srednje lađe. Tintorettova slika Navještenja postavljena je u apsidu, kosti sv. Teodora prenesene su u kriptu (donesene iz rimskih katakombi g. 1756.), a glavni je oltar okrenut prema puku. Srušena je stara pjevnica i postavljena nova. Krajem g. 1961. izvršeni su opsežni radovi na rekonstrukciji stropa i lustera. Kipovi apostola preneseni su u crkvu sv. Petra. Mise su nedjeljom u 10 i 19,30; a radnim danima u 19,30.
Do uspostave Korčulanske biskupije g. 1300. Korčula se nalazila u početcima pod jurisdikcijom Solinske biskupije, zatim u Makarskoj biskupiji (g. 890.), od g. 998. u Splitskoj nadbiskupiji, a od g. 1144. do g. 1300. u Hvarskoj biskupiji. Dubrovačka Republika priznala je Korčulansku biskupiju tek 82 godine nakon ustoličenja.
