Kako napisati »Crvenkapicu« u kojoj će vuk biti dobar? Bajku u kojoj je s punim pravom rastrgao bakicu zato što nije dovoljno mislila na svoju unučicu jer ju je nesmotreno puštala da se smuca po šumi… Ma, što – zapravo je bezočno iskorištavala maloljetnicu da joj, bolesnoj u krevetu, donosi hranu!! A možda uopće baka i nije bila bolesna, jer nigdje ne stoji da je bila testirana. I tko zna je li, zavučena duboko u šumi, baba uopće plaćala televizijsku pretplatu i razvrstavala otpad na zeleni, žuti, smeđi i plavi – pa onda i nije šteta da ju vuk proguta. Nego dobro djelo! A i ta Crvenkapa, balavica, nije slušala mamu kad joj je govorila »da s tog puta ne skrećemo«, pa baš dobro da ju je dobri vuk progutao! I još na sve to taj lovac Luka, pa taj je samo došao zlostavljati vuka! Nije poštovao njegovu vučju različitost i potrebu za sirovim mesom, starim i mladim, pa mu je razrezao trbuh samo da bi spasio one dvije problematične!? Zato treba cijeli taj kraj bajke preurediti na način da dobričina vuk proguta i toga lovca, koji si misli da je sudac!
E, baš tako nekako izgleda mi ovaj »hrvatski slučaj Zambija« i dosadašnje izvještavanje o njemu. Prvo se pun mjesec grobno šutjelo, valjda u nadi da će »službe za raščišćavanje« u tišini izvući vuka iz bunara. A kad se, naposljetku, nije imalo kud, valjalo je započeti bajku o dobrom vuku. Pa su iz sumorne priče o mogućem trgovanju djecom i izigravanju naših i afričkih zakona lijepo medijski »pošmirglali« sve osim plemenitosti čina posvajanja, baš kao da su četiri para četiri godine svakodnevno dolazila u Nazorovu upoznavati domsku dječicu koju će konačno posvojiti. Uputili su se mediji i na samo poprište, ali ne baš do bakičine kućice u Kongu, da vidimo znaju li tamo gdje su im dječica i otkud im, svakomu, hrvatska putovnica… Već su nas doveli do zambijskih zatvorskih nastamba, da se i sami užasnemo vidjevši gdje naši usvojitelji moraju bivati i pravdu dočekivati. Da suosjetimo, da ih požalimo što su se »zaigrali«, sve u naravnoj želji da imaju svoju djecu… A kad ono, gdje god se »zagrebe«, eto vonja vučje jazbine! I s »lokalnih« sudova (za globalne hrvatske građane), specijaliziranih za potvrđivanje posvajanja iz afričkih zemalja koje to ne dopuštaju; vonja iz ministarstava i socijalnih tijela, koja nisu sigurna ni koliko već imamo malenih hrvatskih državljana iz Konga, »jer nad njima nema monitoringa«; pa sve do djece željnih bračnih parova od kojih neki čak ni to nisu, po ustavu, a udruge iz kojih dolaze otvoreno se zalažu za… pobačaj?! Pa ipak »još je rano zaključivati« i ne smije se reći da je vuk – vuk. Bar dok ne dobijemo zgotovljenu bajku o dobrom vuku.
Ne znam, draže su mi bile priče i predstave iz moga djetinjstva, kada bismo, prepoznavši vuka, vikali: »To je vuk! To je vuk!«, a onda ga – zajedno s glumcima – »prebili kao vola u kupusu«! Jer bojim se da će ovo danas biti po onoj drugoj znanoj: »Pojeo vuk magare!«
