Čitao sam o čudu sv. Januarija u Napulju i da se sada u svibnju opet dogodilo da je krv toga svetca promijenila agregatno stanje. O tome je govorio tamošnji nadbiskup s gradonačelnikom… Zar zaista treba vjerovati u to čudo i nije li malo previše da o tome govori predstavnik svjetovne vlasti?
P. B.
O čudima – onako kako ih vidi i tumači Katolička Crkva – već smo imali prilike pisati na stranicama našega tjednika i naše rubrike. Naime, vjernici u svim velikim svjetskim religijama ili vjerama vjeruju u čuda, a u monoteističkim vjerama tvorac je čuda Bog. Kod nas katolika, kako ističe mons. Rino Fisichella, čuda su »slobodni zahvat Božji unutar stvorenja i u čovjeku kojim se izražava pobjeda nad zlom i poziv na sudioništvo u Božjem kraljevstvu«, a čudo se razlikuje od puke »natprirodne pojave« , kao što je čudo sv. Januarija, kojom se zapravo očituje izvanrednost i sjaj. Stoga je čudo u katoličkom nauku »poziv na vjeru kako bi ona postala istinskija te se prepoznala Božja prisutnost«, ali teološki gledano »čudesa imaju svoju svrhu: ona nije prvenstveno u tome da pobude vjeru, nego se daju vjerniku da prepozna Božje djelovanje, a ne da u nj vjeruje na osnovi znamenja«, to jest: ne vjerujemo u Boga na osnovi čuda jer je njihova svrha prije svega pokazati ljubav i milosrđe Božje. »Čuda, najzad, svjedoče o prisutnosti kraljevstva Božjega među nama i o plodovima toga kraljevstva; imaju, dakle, objaviteljsku vrijednost budući da izražavaju moć i slavu Sina Božjega nad stvorenjem«, pa treba »razlikovati između Isusovih čudesa i onih koja se zbivaju nakon njegova uskrsnuća po zagovoru Djevice Marije ili svetaca«. Čudo sv. Januarija jedno je od njih te se spominje od 1389., a kako je sv. Januarije zaštitnik Napulja, pretpostavljamo da je o njemu govorio ne samo nadbiskup, nego u tom kontekstu i gradonačelnik.
U Poslanici Rimljanima piše: »Plaća je grijeha smrt.« Što to znači, da se ne možemo ni u ispovijedi riješiti svojih grijeha?
Čitateljica
Zbog istočnoga grijeha »smrt ulazi u povijest čovječanstva«, piše u Katekizmu Katoličke Crkve (br. 400), a posljedica je Adamova grijeha da su svi ljudi zahvaćeni njegovim grijehom. No KKC u br. 402 tumači upravo mjesto koje i Vi citirate: »Sv. Pavao kaže: ‘Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici’ (Rim 5, 19); ‘kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt’ (Rim 5,12). Toj općenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja općenitost spasenja u Kristu: ‘Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) – svim ljudima na opravdanje, na život« (Rim 5,18). Tako naša vjera »čita« i tako naša Crkva naučava – slijedeći svetoga Pavla – da »golema bijeda koja pritište ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je ‘duševna smrt’«. »Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha« (KKC, br. 403). Krštenje, dakle, »dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu« (KKC, br. 405). No nakon pada Bog nije napustio čovjeka, nego je poslao u svijet »novoga Adama« – svoga Sina Isusa Krista koji »svojom poslušnošću do ‘smrti na križu’ (Fil 2, 8) preobilno ispravlja Adamov neposluh« (KKC, br. 411), jer »Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih«. »Đavolovom je zavišću došla smrt u svijet« (KKC, br. 413), a »pobjeda nad grijehom koju je izvojevao Krist daruje nam bolja dobra od onih koja nam je grijeh oduzeo: ‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost’« (Rim 5,20). »Kršćani vjeruju da je ovaj svijet, sazdan i uzdržavan ljubavlju Stvoriteljevom, doduše dospio u ropstvo grijeha, ali ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio« (KKC, br. 421).
Konačno, da s Katekizmom zaključimo i odgovor na drugi dio Vašega pitanja o ispovijedi: »Nema grijeha, ma kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti. ‘Nema nikoga, ma kako bio zao i grešan, koji se, sa sigurnošću, ne treba nadati svome odrješenju, ako mu je kajanje iskreno.’ Krist koji je umro za sve ljude želi da u njegovoj Crkvi vrata oproštenja budu uvijek otvorena svakomu tko se ostavi grijeha« (KKC, br. 982).
