»Kada su mi liječnici rekli da se, kako bi me spasili, moram podvrgnuti amputaciji noge, odgovorila sam da u tom trenutku ne pristajem na zahvat jer očekujem odgovor od jednoga svoga ‘pouzdanika’, misleći pritom na blaženoga oca Leopolda«, izjavila je Elisabetta Ponzolotto opisujući događaj od 27. ožujka 1977. Kao djevojčica bila je preboljela poliomielitis, zbog čega joj je jedna noga bila trajno oštećena. U dobi od 52 godine oboljela je od gripe s kardijalnim komplikacijama. Primljena je u bolnicu, gdje je zbog oštre boli u lijevoj nozi bila vezana uz postelju. Bol se s vremenom povećavala, a noga je do koljena natekla i potamnjela. Službena je dijagnoza bila: »postembolijska ishemija lijevoga donjega ekstremiteta u srčanoga bolesnika s fibrilirajućom bolešću mitralnoga zaliska«. Unatoč liječničkoj skrbi, stanje se pogoršavalo pa je uskoro gangrena zahvatila nožne prste.
Liječnici su odlučili amputirati nogu, no umiješao se blaženi Leopold Bogdan Mandić. Čudo je postalo povodom njegove kanonizacije 1983., kako prenosi novi broj padovanskoga Glasila svetoga Leopolda Mandića.
»Pojačala sam molitvu blaženiku držeći njegovu sliku s relikvijom na bolnoj nozi. Potpuno sam se pouzdavala u oca Leopolda, bila sam čak sigurna da ću biti uslišana. Stalno sam ponavljala: ‘Oče Leopolde, pomozi mi, pomozi mi’«, ispričala je. »Te je noći sa 28. na 29. ožujka dežurna bolničarka bila Anna Angheben. Ujutro, oko šest sati, bolničarka me pozvala. Odmah sam je upitao je li pacijentica umrla. ‘Ne’, odgovorila je, ‘dođite vidjeti.’ Našao sam Elisabettu nasmiješenu, bez bolova. Podigla je plahtu; noga koja je prije bila kruta i tamna, s jednim gangrenoznim nožnim prstom, bila je izliječena, normalne boje i temperature. Kirurg nije mogao vjerovati«, posvjedočio je dežurni liječnik dr. Lucio Amerio. Elisabetta je ispripovjedila što se dogodilo: »Te noći otvorila su se vrata sobe. Ušao je otac kapucin, tako nizak rastom da je jedva dosezao do kvake na vratima. Vidjela sam mu ruke, bile su iskrivljene. Napravio je krug do postelje, pomilovao me i rekao: ‘Budi mirna, Elisabetta, ne će ti odrezati nogu jer sam je ja izliječio.’ Bio je to otac Leopold Mandić.«
Poslije je potvrđeno da je ozdravljena pacijentica Ponzolotto njegovala pobožnost prema ocu Leopoldu, ali nikada ga nije bila vidjela uživo jer je umro 1942. te nije znala da je bio vrlo nizak rastom jer se to nije moglo razaznati sa slika. Liječnici su brzo pozvali padovanske fratre, kao i nadbiskupa Trenta Alessandra Mariju Gottardija. Slučaj je povjeren sveučilišnim stručnjacima u Milanu i Rimu, koji su potvrdili da se ozdravljenje ne može znanstveno objasniti. Upravo je to čudo bilo ključno u kanonizaciji blaženoga oca Leopolda. Prilikom te velike svečanosti 16. listopada 1983. na Trgu svetoga Petra ozdravljena Talijanka Ponzolotto bila je sa župnikom uz oltar. Kada je bogoslužje završilo, papa Ivan Pavao II. približio joj se (bila je u invalidskim kolicima zbog posljedica poliomijelitisa). Žena nije razumjela što joj je papa govorio, misleći da govori na dijalektu.
Papa joj se zapravo obratio na latinskom i rekao: »Blago tebi, Elisabetta, što si svojim očima vidjela ono što ja, iako papa, mogu vidjeti samo očima vjere«, posvjedočio je dr. Amerio.
Anna Angheben bila je dežurna bolničarka kada se dogodilo čudesno ozdravljenje. »Te večeri pronašla sam bolesnicu u velikim bolovima koji nisu prestajali čak ni uz morfij. Sjećam se da sam joj u prvoj polovici noći dala dvije injekcije kako bi se bol utišala, možda i tri, ali nije bilo učinka. Bolesnica se grčila od bolova i, kako bi ugušila jecaje, grizla je posteljinu. U međuvremenu nije prestajala zazivati oca Leopolda kojega je dobrodušno nazivala ‘El me Poldo’«, posvjedočila je sestra Angheben. Kada se vratila oko dva ujutro, kako bi dala Elisabetti još jednu injekciju protiv bolova, ova joj je rekla: »Vidjela sam ga i govorio mi je. A Vi, jeste li ga vidjeli?« Anna je pomislila da bulazni, no Elisabetta joj je objasnila: »Zamislite, gospođice, otac Leopold rekao mi je da ću još trpjeti, ali ozdravit ću.« Bolovi su nestali i bolesnica je napokon zaspala. Kada se probudila, izjavila je da je ništa ne boli. Ugledavši njezinu nogu u normalnu stanju, bolničarka se začudila. »Čudno je što se nakon mnogo vremena sjećam pojedinosti o bolesnici koju tijekom dana nisam obilazila, koja nije bila s mojega odjela. To je zbog toga što se dogodilo nešto neuobičajeno, da ne kažem nadnaravno«, rekla je Anna Angheben.
