U povijesti mlade hrvatske države malo koji je važan događaj tako slabašno vrjednovan kao što je to slučaj sa stupanjem na snagu novoga Zakona o trgovini, kojim je nedjelja u većini trgovina, 2. srpnja, napokon bila – neradna. S obzirom na snažne kršćanske korijene hrvatskoga društva i na značenje nedjelje kao obiteljskoga dana, dana počinka, dana kada se ljudi povezuju s Bogom i međusobno – što je tkalo gotovo 14 stoljeća povijesti kršćanstva na hrvatskom tlu – velika je vijest da će odsad nakon mnogo godina barem 36 nedjelja u godini društvo, a među njima i brojni vjernici, moći otpočinuti. I bilo bi doista mnogo razloga za slavlje, kad ne bi bilo svijesti da je od 1991. godine, kada je u Hrvatskoj živjelo oko 4,8 milijuna stanovnika do 2022. Hrvatska izgubila milijun stanovnika. Do zanimljivih bi se rezultata došlo ako bi se željela provjeriti hipoteza da što su više profitirale trgovine i trgovački lanci koji su forsirali rad nedjeljom, i što se više u proračune slijevalo novca hrvatskih građana koji su skupo plaćali trgovačka iživljavanja s cijenama, to se brže smanjivao broj stanovnika u Hrvatskoj.
Način na koji je Hrvatska dočekala svoju prvu neradnu nedjelju mogao bi se djelomično usporediti s pričom o velikom antičkom govorniku kojemu je pripala zadaća u atenskoj areni održati govor u čast neke velike grčke pobjede. Kada su pobjednici došli u grad, odustao je od govora rekavši da još nije spreman govoriti. Nije bio spreman ni na prvu, ni na drugu, ni na treću, ni na petu obljetnicu bitke. Kada se napokon odvažio govoriti, prošlo je mnogo godina. Narod se okupio, govornik je izišao pred njih i započeo svoju besjedu. No to više nije bi onaj mladi i snažni govornik nego samo starac meketava i tiha glasa. Sa svakom novom rečenicom, samo se pojačavao smijeh iz publike. Slično je i s Hrvatskom, koja se danas nalazi pred demografskim slomom kojemu su kumovale politike raznih predznaka.
Doista, povijest borbe za neradnu nedjelju u Hrvatskoj je duga, baš kao i povijest državnoga oklijevanja da se zaštiti taj Bogom dani dan. Već prije 20-ak godina postojala je inicijativa u koju su bili uključeni i Franjevački institut za kulturu mira i Hrvatski Caritas, kada su tadašnjoj koaliciji predvođenoj SDP-om organizatori predali peticiju s oko 300 tisuća potpisa građana da se zaštiti nedjelja kao neradni dan za većinu trgovina. Ozbiljan pokušaj bio je donošenje zakona 2008. koji je, možda i uz ucjene, pao na Ustavnom sudu. Mijenjale su se vlasti raznih predznaka, a nedjelja je bila uvijek žrtvovana. Sve do danas, kada su poslodavci shvatili da im je vjerojatno jeftinije zatvoriti trgovine na jedan dan umjesto da traže radnike kojih više nema na raspolaganju.
Strašno bi bilo kada se iz višegodišnje muke po zakonima kolokvijalno nazvanima zakonima o »neradnoj nedjelji«, ne bi izvukla pouka. Nikada se ne će doznati što bi se dogodilo za hrvatski prosperitet da vlasti nisu bile tako slabe na lobije kojima ništa nije sveto, ni čovjek ni nedjelja. No upravo se na primjeru forsiranja »radne nedjelje« može vidjeti kamo mogu dospjeti i društvo i država ako ne slušaju vapaje onih koji žele zaštititi temeljne vrijednosti. Treba narod slušati i odmah djelovati. Prekasno će biti mijenjati zakon o prekidu začetoga ljudskoga života kada u Hrvatskoj budu živjeli mahom starci; prekasno će biti porezno rasterećivati građane i obitelji ako ih većina ode drugamo raditi; prekasno će biti učinkovito poticati razvoj poljoprivrede ako su sela prazna; prekasno će biti graditi vrtiće ako se ne podupiru majke i očevi u rađanju i podizanju djece; prekasno će biti micati ideološke sadržaje u školskim predmetima kad učenika u školama ne bude… Narod, pa kada i ne bira najbolje, i dalje može imati proročki glas, ali ga vlasti prekasno čuju. Preveliku buku još uvijek rade aveti iz prošlosti.
