– Eto, Krešo, sad može Ivana uzeti status odgojiteljice… – pozdravljam mlade susjede koji su na nedjeljnu misu prvi put dogurali i »treća kolica«. – Ili, u duhu novoga doba, možda ti možeš postati »roditelj odgojitelj« pa ostati doma do petnaeste godine tog malca…
– Pa, Vilko, sirovino, daj prvo bar čestitaj! – pišti para iz ženice mi Jelice. – Osim toga, vidiš da je malena, a ne malac, sva je u rozom! Mucica mala, kak si slatka…
– A možda je i to »po novom« pa smo obukli dečka u roza, jer nam je ostalo puno robice od Marte i Marije, ha, ha! – spremno prihvaća šalu Krešo. – Ne, ne, dobili smo i treću kćerkicu, Magdicu. A taj status odgojitelja, ne znam baš. Ne čini mi se baš sve razrađeno, a i kud bi onda Ivana nakon tih petnaest godina, tko bi ju zaposlio…
– A još k tome – ima Ivana i svoj glas – tko zna koliko će to još trajati? Svakog dana netko digne glas protiv, nerijetko i žene koje, kak’ ti, govore u naše ime. Najnovije su se zmislili da bi se za novac koji se daje roditeljima odgojiteljima trebalo graditi nove vrtiće…
– Kao da će ljudi početi rađati kao ludi kad znaju da ima vrtića?! Nekako mi se čini logičnije da se vrtići grade zato što ima puno djece nego da se gradnjom vrtića očekuje pojačana »gradnja« djece, ha, ha! – nadopunjava ju muž. – Zaboravila si reći da su protivnici odgojiteljskog statusa »u strahu« da će djeca odgajana doma biti »diskriminirana« zato što, »sirota«, ne će biti uključena u predškolski odgoj, ostat će socijalno isključena…
– Da, puno je bolje da ih se isključi iz obitelji – slijedi Ivanina dionica – tako da ih ostavljamo u vrtićima još krmeljave u 6 ujutro, a podižemo već dotučene u 16, i to ako smo imali sreće da ne zapnemo u prometu…
– Čekajte malo, slušam vas pa se ne snalazim… – s mrvu sporijim paljenjem i treći naraštaj, u liku moga punca, uključuje se u razgovor. – Pa u našoj mladosti žalili smo djecu koja moraju u vrtić, i tamo biti cijeli dan »iza ograde«. Svaka čast predobrim tetama u vrtiću, ali znalo se da je za dijete ljepše i zdravije odrastanje doma, uz bake i djedove, susjedstvo, među svojima. A sad, vidim, sve obrnuto?!? Ma je li to baš tako? Da je taj vrtićki odgoj baš tako fantastičan, ne bi li u vrtiće išla i djeca plemića i elite na zapadu, pa i kod nas ova dječica političara, tajkuna i drugih bogatuna? Nekako, vidim, svi takvi za svoju dječicu kućne dadilje imaju? Hmm…
– Je, punac, paze takvi da svojoj djeci još od »najmanjih nogu« dadu pravi odgoj i odličnu naobrazbu, odmah za upravljanje nad ovim iz »vrtićkih stada«! – iznenadih sam sebe zloćudnom jetkošću. – Što prije, to bolje. Tko će ih poslije preodgajat, recimo, za finu komunikaciju u EU?…
– Onu »štipkavu«? Ili neverbalnu, ha, ha! – dobre je volje Krešo, od trećeg očinstva. – Ma, najveći je problem sa statusom odgojitelja što sve te moderne glave danas najviše prestravljuju žene koje bi, same od sebe, htjele biti doma i podizati svoju djecu!
– Pa da, strahota! – očekivano punica dade zadnju, »putnu« riječ. – Sad kad su te feministice zauzele sve emisije i brbljaonice, najgora im je pojava žena koja bi svoju ambiciju željela ispuniti tako da bude majka, roditeljica i odgojiteljica. Plaši ih žena koja svojevoljno želi biti »srce obitelji«, »žar kućnoga ognjišta«! Užas, pa takvoj odmah treba našarafiti drugu glavu, preodgojiti ju, uvjeriti ju da se mora »ostvariti« kao vozačica kamiona ili nogometašica, ako baš ne može kao menadžerica ili ministrica! Znaju valjda one, profesionalne zastupnice »ženstva«, što mi žene želimo!
– Nego! Prvo u školi i na poslu nadmašiti muške, a onda ih još i doma »popeglati«! – krenu »borbeno« punac Jura, a onda blaženo razblažen zagrli svoju ženicu. – A ako baš tako ne ide… onda preuzeti i svu kućnu brigu oko odgajanja, kuhanja, pospremanja… Sve za onu plaćicu s posla, od koje se ove babe ne bi uspjele ni nalarfati i frizirati za nastup pred kamerama!
