»Njiva šest kilometara od kuće; otac, brat i ja cijeli dan radimo s konjima, ništa ne popijemo, a u dvorište uđemo s pjesmom.«
»Kad danas kroz selo zapjevamo, gledaju nas rašljasto… U Babinoj Gredi prije bile tri gostione, otimali se tko će nas primiti nakon probe. A sad da u gostioni probu održimo, rekli bi: ‘To budale lude pjevaju!«
»Svi smo u obitelji bili igrači i pjevači. Kada ti je najteže, ideš pjevati. Za svaku probu vozim se 90 kilometara svojim autom. Imam razumnu ženu: ‘Što voliš, izvoli!’«
»I ja sam tako 15 godina, 51 kilometar u jednom pravcu do Babine Grede. Nekad bih radije zaplakao nego zapjevao. Ali malo se našalimo, napune se ti stari akumulatori, pa dođem kući veseliji.«
»Nije bilo onda radija ni televizije, a nije bilo ni momka ili cure da nisu znali pivati ili igrati kolo. Pet tambura u selu, a njih trideset svira. Ima i sad dečki koji su izučili sviranje, ali im je ispod časti…«
»U mom godištu nas 28 u razredu, danas nova škola zatvorena, u četiri razreda tri đaka. Nema više djece koja bi skakala i pjevala. Nema tko bi nas ljutio.«
»U nas 55 udovica i 50 starih momaka. A 13 kilometara od Vinkovaca i Vukovara.«
»Kad je počeo taj rat nesretni, bilo nas je u selu 600, sada 200…«
»Pa i prve smo Vinkovačke jeseni u prognanstvu obavili. Neki umrli, drugi se umorili, treći se rasuli. Ali diglo se iz pepela, skupilo nas se desetak iz više sela, imamo i dvojicu mlađih.«
»Ne bi mene nitko u mladim godinama mogao natjerati u KUD. Braća su bolje pjevala, što ću ja u rezervi? Ali kad Podgrađe zove, ja se uvijek javim. To je jače od mene.«
»Moja je mama pravila na razboju tkanja. Dvije godine prije nego sam ušao u KUD, imala je dvije trube ruha otkane i ja joj kažem neka proda. A nakon dvije godine ja u Orašje po tkanine za nošnju!«
»Mi smo inatdžije. Sto sela, sto adeta. To je još jedini izvor gdje se čuje pjesma starija od 100 godina.«
»Volim pivat. Ima ih koji kažu: ‘Pa dokle ćeš više?’, a ja kažem: ‘Dokle god mogu!’«
»Što bi rekli Babogredci: ‘Kad voljim to!’«
Prelo na Savi
Činilo se to komu nevjerojatnim, razgovora nalik upravo opisanomu u Zagrebu se nedavno moglo čuti na stotine. Glavni grad prošloga je vikenda, naime, ugostio više od 37 folklornih društava na 58. međunarodnoj smotri folklora s temom »UNESCO-ovi kulturni prostori – Šokadijo lipa i bogata«. No nevrijeme koje je u subotu zahvatilo sjever Hrvatske stotinama je folkloraša uskratilo priliku da u »starovirskom« ruhu prođu zagrebačkim ulicama pa »zapivaju« bećarac i zaigraju šokačko kolo. Ipak, tko se god te subote zatekao u blizini Studentskoga doma »Stjepan Radić« – gdje su sudionici smotre bili smješteni – lako je mogao čuti i bećarce i drumarce, i svatovce i pokladarce, ali i »pripovidanje« Šokaca i Šokica koji su – doduše, bez narodnih nošnja – komentirali zbivanja i obnavljali uspomene, baš kao na kakvu prelu ili sijelu.
Tradiciju čuvaju zagledani
A tko se god jednom našao na prelu ili sijelu, zna da nije riječ o pukom kraćenju vremena. Drevne, malne zaboravljene riječi stanu pocupkivati, usamljene melodije hvataju se svojega para – i najednom se čini da se kroz priče, pokrete i poglede naviruje neko drugo vrijeme. Ne samo povijesno, kalendarsko, kronološko, nego i ono duhovno: vrijeme u kojem je čovjek živio sa zemljom, a ne na njoj; vrijeme u kojem se znalo da i zemlja živi jer sve Bogu živi; vrijeme u kojem je još bilo vremena. No tradicija o kojoj je ovdje riječ nije tek povratak u idealiziranu prošlost: ona je priča koju svojim životima najčešće čuvaju upravo ljudi zagledani u budućnost – bilo s brigom, bilo s nadom. I što su stariji, to tu priču bolje znaju; jer više su joj i darovali.
Stari glasovi bez znakova zamora
Prepoznali su to i organizatori zagrebačke smotre, koji su u medijima naglašavali upravo važnost starijih osoba u očuvanju i održanju baštine Šokaca: puka koji, kažu mnogi, i samo svoje ime duguje katoličkoj vjeri. Stoga povodom Svjetskoga dana djedova, baka i starijih osoba i nije bilo boljega mjesta za razgovor o važnosti starijih osoba u očuvanju duhovnoga nasljeđa od šokačkoga prela na Savi. A bilo je teško naći i bolje sugovornike od članova kulturno-umjetničkoga društva koje se diči najdugovječnijim pjevačima – KUD-a »Spačva« iz Donjega Novoga Sela. Iako je jedan zakoračio u osmo, a dvojica čak i u deveto desetljeće, Stjepan Marijanović, Antun Grgić i Marko Krstić iz Podgrađa – sudionici razgovora s početka – ne pokazuju znakove zamora. Štoviše, baš oni »drže« glasove muške pjevačke skupine svojega KUD-a, čiji je album »Stari glas« ove godine nominiran i za Porina u kategoriji najboljega albuma folklorne glazbe.
Ratne rane i poratne nepravde
Da posrijedi nije plod hobija, nego zajedništva, objasnio nam je »najmlađi« od trojice »rimokatolika, Hrvata, Šokaca, Dinamovaca i lovaca«, kako nam se predstavljaju. »Nismo mi ni zaljubljeni u tradiciju ni robovi tradicije. Nama je to prije svega lipo. A lipo nam je jer svi mi jedni drugima nešto značimo.« Turneja i nastupa, kaže, ne nedostaje – toliko ih je da sve ne mogu ni prihvatiti – no žive za to da zapjevaju za humanitarne ciljeve ili u spomen na ratne stradalnike. Nimalo slučajno: jer svi su iskusili Domovinski rat i oskudicu – neki u progonstvu, neki na prvoj crti, neki zbrinjavajući ranjenike. Ipak, više od ratnih rana boli ih poratna nepravda prema njihovu Srijemu, kaže Stjepan Marijanović. »Kad u Dalmaciji izgore dva hektara makije, zgrnu se onamo iz ministarstava. A kod nas deset odjela šume Jasinje – 450 hektara – već trideset godina stoji jalovo i zapušteno toliko da i iz Srbije dolaze krasti drvo, i nikomu ništa.«
Ugovor s »onim gore«
Očito, folkloraši KUD-a koji pod vodstvom Martina Božanovića okuplja desetak članova iz Donjega Novoga Sela, Podgrađa, Komletinaca i Nijemaca nisu samo nositelji pučkih običaja, nego i narodnoga osjećaja za pravdu, pa i skrbi za zavičajnu budućnost. »Svi unuci imaju narodne nošnje, ali samo su ih za krizmu odjenuli. Isto je i s glazbom koju mi nastojimo spasiti od zaborava«, primjećuje Stjepan Marijanović. Marka Krstića ipak hrabri iskustvo suživota u proširenoj obitelji, baš kao nekoć. »Sin mi je kuća do kuće. Samo vikne: ‘Dado, hajde na jelo!« A optimistični pogled Antuna Grgića uz pojavu podmlatka u KUD-u hrani i jedan – ugovor. »Našoj djeci i našim unucima katkad zvučimo kao da smo živjeli u pretpotopno vrijeme. Ali možda će njihova djeca poći našim stopama – ili možda njihovi prijatelji, ili mladi iz nekoga drugoga sela. Ja vam imam nešto kao ugovor s ‘onim gore’ – da mi da doživjeti stotu samo da ugostim te mlade, to neko drugo društvo, u svojoj kući.« Čini se, samo s takvim ugovorom u srcu čovjek može zaista i – zapivati.
Šokački deseterci o srušenoj crkvi
