Bez obzira na različite temperamente, ljudske naravi i karakteristike osobnosti, ljudi se ne rađaju ni strpljivi ni nestrpljivi, iako postoje u čovjeku mogućnosti lakšega razvoja određenih sklonosti. Jednostavno još nije otkriven »gen za strpljivost« jer ga najvjerojatnije i nema. To je osobina koja se uči, vježba i usavršava kroz cijeli život radeći na sebi, a poglavito odgojem u djetinjstvu.
Teoretičari i praktičari odgoja podučavaju u interesu zdrava i pravilna formiranja osobnosti da djeca odmalena moraju naučiti da ne mogu odmah dobiti sve što požele. Prvo bi roditelji, a onda i školski sustavi, trebali učiti djecu da postoje u određenim okolnostima nerealne, neostvarive želje, kao i one za čije je ostvarenje potrebno više vremena, posebnoga truda i drugih dodatnih uvjeta. Nezaobilazno je da roditelji, koji su ujedno treneri i motivatori svoje djece, od malih nogu nauče djecu otkrivati i prihvaćati granice između dopuštenih i nedopuštenih želja, to jest da nauče kako nisu sve želje ni poželjne ni za njih dobre te da uspjeh u životu ovisi o razvijanju strpljivosti.
Često se u psihologiji i pedagogiji uz strpljivost spominju vrline postojanosti i ustrajnosti. Iz iskustva i literature se potvrđuje da one sprječavaju slabljenje volje za djelovanje, za potreban napor i put sve do završetka započetoga djela.
One bude zaspalu snagu u čovjeku, u njegovoj kreativnosti i općenito u djelovanju te dovode do uspjeha.
Važno je isto tako reći da nipošto ne znači da se čovjek odrekao postojanosti ako pritisnut umorom, nervozom ili nekim drugim opterećenjima nekad odgodi posao. Naprotiv! U tim stanjima učinkovito je pustiti da jutro bude pametnije od večeri ili da se, za korisnu promjenu, čovjek svojom gorljivošću baci na nešto drugo što mu je privlačno. Pisac koji se, primjerice, nakon nekoga vremena zasiti pišući roman, za promjenu će se posvetiti glazbenomu uratku koji je već započeo ili nekomu drugomu predmetu svojega interesa. Čovjekova mrzovolja i nervoza ne vode ničemu dobromu ni kreativnomu.
Korisno je za njegovanje vrline strpljivosti čuvati se nervoze užurbana čovjeka i poslušati stare Rimljane koji su govorili da se treba žuriti polako (»Festina lente«), ali nikad ne odustati od započetoga dobroga cilja. Isus je to naznačio prije dvije tisuće godina, a danas pedagozi to ponavljaju: tko ustraje do kraja, spasit će i sebe i druge! Tko radi ustrajno i po Božju, mirno odlazi na počinak, rekao je jedan pustinjak. Među ljudima je odavno previše onih koji su se, ostavivši oranje i sijanje, ustvari unaprijed odrekli bogate žetve! Stoga je dobro češće imati na umu da je posao bez ustrajnosti – gubljenje vremena i energije, a svaka ustrajnost jača volju i budi unutarnju snagu koje više imamo nego što mislimo.
Kao božanstveni primjer i model zdravoga i optimalnoga ponašanja u strpljivosti, postojanosti i ustrajnosti i onima koji nisu njegovi sljedbenici mogu djelovati nadahnjujuće govorne poruke i postupanje Čovjeka iz Galileje.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
