DA DJECA NE »PREODGAJAJU« RODITELJE Neka im bude i malo dosadno

U današnjem vremenu informacijskoga i tehnološkoga napretka i ubrzanoga načina života jedan je od težih, ako ne i najtežih, poslova odgoj djece. Iako se odgoj u nekim svojim temeljnim značajkama nije bitno promijenio tijekom stoljeća, promijenile su se okolnosti u kojima ljudi danas žive, što se uvelike odražava na sve aspekte ljudskoga funkcioniranja, pa tako i na odgoj i obrazovanje. Odnos između djeteta i roditelja počinje se graditi od prvih minuta djetetova života, odmah po rođenju. Osjećaj sigurnosti, prihvaćanja i voljenosti temelj je za razvoj samopoštovanja, samopouzdanja i pozitivne slike o sebi koje dijete gradi u interakciji s društvenom zajednicom, užom i širom obitelji, prijateljima, i širim društvenim kontekstom.

Ne tako davno smatralo se da je strogi odgoj, odgoj s čvrstom rukom, krutim i nefleksibilnim pravilima jedini ispravan odgoj. No iskustvo današnjice često demantira uspješnost takvoga odgoja. Kao odgovor na prestrog odgoj i odgoj temeljen na krutim pravilima razvio se takozvani permisivni odgoj koji djetetu daje potpunu slobodu, bez ograničenja, bez postavljanja jasnih granica i ograničenja. I permisivni se odgoj pokazao neprimjerenim; djeca koja su odgajana na takav način najčešće su bivala buntovna, neposlušna, impulzivna i usmjerena pretežno na zadovoljenje vlastitih potreba bez mogućnosti tolerancije frustracije.

Ne postoji jednoznačan recept ni kuharica kako odgajati dijete, niti postoje univerzalna i općeprihvaćena pravila za dobar odgoj. S obzirom na to da se društvo neprestano mijenja, u skladu s tim se mijenjaju i načini odgoja. I valja u obzir uzeti činjenicu da se i djeca međusobno razlikuju po svom temperamentu, stoga su i odgojne metode za svako dijete različite, pa i onda kada je riječ o braći i sestrama.

Djeca lakoga temperamenta češće su dobro raspoložena, lakše ih je utješiti, lakše se prilagođavaju novim situacijama i zahtjevima i samim tim je roditeljima lakše uspostaviti odnos, lakše uspostaviti pravila i ograničenja. Djeca teškoga temperamenta češće negativno reagiraju, teže se prilagođavaju novim iskustvima i teže uspostavljaju dnevni ritam i rutinu te je i roditeljima teže odgajati, uspostavljati pravila i ograničenja, što može izazvati osjećaj frustriranosti, bespomoćnosti i straha, a samim tim i teže usklađuju svoje reakcije s potrebama djeteta, što se odražava na njihov uzajamni odnos. Stoga se često u interakcijama roditelja i djeteta teškoga temperamenta mogu izmjenjivati dvije krajnosti – od strogoga i čvrstoga odgoja do permisivnoga odgoja.

Svako dijete treba vodstvo odraslih, jasna pravila, referentni okvir u kojem je objašnjeno što se smije, a što ne; što je poželjno, a što neprihvatljivo ponašanje, jer tako na siguran način upoznaje svijet koji ga okružuje. Međutim, nije rijetkost da roditelji zbog straha da nisu u potpunosti zadovoljili potrebe djeteta, da su ga povrijedili, popuštaju djeci i onda kada to nije najbolja odgojna metoda i opcija, i kao rezultat djeca postaju ti koji vode, koji nameću pravila igre. U tim situacijama roditelji najčešće zaobilaze i izbjegavaju tradicionalni autoritet temeljen na društvenim pravilima i ulogama te i sami imaju problem s razvojem osobnoga autoriteta, a djeca odrastaju u nesigurne osobe koje će teže znati udovoljiti potrebama okoline i snaći se u svakodnevnim zahtjevima koji se pred njih budu postavljali.

Iako roditelji imaju najveću odgovornost u odgoju djeteta i u najvećoj su mjeri odgovorni za tjelesni, emocionalni, socijalni i duhovni rast i razvoj, ne smije se zaboraviti na veliku ulogu i važnost i drugih odgojnih i obrazovnih institucija u kojima dijete boravi od ranoga djetinjstva. Osim crkvenih ustanova zaduženih za duhovnu i vjersku formaciju djece, posebno treba spomenuti vrtiće, škole, igraonice za djecu, brojne institucije koje osiguravaju dodatno stjecanje znanja, sposobnosti i vještina te vrlo aktivno sudjeluju u odgoju i obrazovanju djeteta.

Odgoj i obrazovanje djeteta danas su uvelike izazovniji nego prije. Današnja djeca odrastaju u složenom, u tehnološkom smislu visokorazvijenom svijetu, koje uvelike utječe na dijete, na njegovu sliku o sebi, na njegov emocionalni rast i razvoj, omogućavajući djetetu brže učenje i usvajanje novih vještina. Svaka društvena zajednica, uža i šira, djetetov je izvor informacija iz kojih dijete uči društvene zakonitosti, poželjnost ili nepoželjnost, upravljanje emocijama, a naučeno mu omogućava razumijevanje svijeta koji ga okružuje i snalaženje u njemu.

S druge strane, tehnološki napredak ubrzao je svakodnevni život, što je utjecalo i na postupke roditelja prema djeci, osobito u pogledu odgoja i obrazovanja. Ponekad roditelji zbog prezaposlenosti odgojnu ulogu nadomještaju ispunjavanjem gotovo svih dječjih želja, upisujući djecu na razne aktivnosti i programe, ponekad zanemarujućih stvarnu potrebu djeteta i njegov afinitet. Osviješteni roditelji nastoje uspostaviti ravnotežu između profesionalnoga i privatnoga života, pružajući djetetu emocionalnu sigurnost, potporu i dobar model na temelju kojega dijete može usvajati poželjne oblike ponašanja.

Današnje roditeljstvo zasigurno se u mnogočemu razlikuje od roditeljstva prije pedeset, šezdeset godina; načini stjecanja znanja i vještina, razvijanje sposobnosti u djece posve su drugačiji nego što su bili sredinom ili krajem prošloga stoljeća. Načini provođenja slobodnoga vremena poprimili su sasvim drugi oblik; stalna dostupnost interneta, pametni telefoni i drugi »pametni« uređaji uobičajeni su u gotovo svakom kućanstvu. Danas je nezamislivo ne potražiti neku informaciju na internetu, nezamislivo je barem jednom dnevno ne provjeriti »novosti« na osobnom profilu na nekoj društvenoj mreži; djeca su sve spretnija u uporabi uređaja koji im služe da održavaju veze sa svojim prijateljima, a u vrijeme pandemije koronavirusa nove su tehnologije omogućile stjecanje znanja i održavanje škole na daljinu.

Osim što je danas tehnološki napredak munjevit, naglo raste i konzumerizam, to jest materijalizam. Prije pedesetak godina bilo bi sramota, a i financijski velikoj većini nezamislivo, da dijete slavi rođendan izvan svojega doma, da se ne poslužuje domaća hrana, osobito kolači, da nema domaće torte sa svjećicama. Danas sve češće roditelji djeci organiziraju proslave u igraonicama ili nekim drugim mjestima, ljudi su sve manje spremni doma organizirati proslave, ne samo dječje, nego i vlastite, a kroz konzumerizam se djecu nehotice uči da traže sve više, osobito u usporedbi s prijašnjim generacijama. Pojedini roditelji ako bi i željeli organizirati proslave u vlastitom kućanstvu, bit će suočeni s dječjim negodovanjem i pritiskom, pod kojim će podleći. Jer utjecaj društvene sredine tu ima veću snagu i »autoritet«.

Iako se može steći dojam da individualizam prevladava u društvu, društvom zapravo dominira masovna kultura; ljudi se sve više vode onim što je u trendu ili onim što su preporučili »stručnjaci«, a manje su vođeni osobnim iskonskim potrebama. Mediji uvelike pridonose stvaranju slike što je »moderno«, a što nije, utječući ne samo na odrasle, nego i na djecu. Djeca su preplavljena brojnim sadržajima i informacijama, a potrošačko je društvo stvorilo određene vrijednosti; svako odstupanje od tih vrijednosti dovodi do rizika da društvena zajednica, ponajprije vršnjaci i prijatelji stave dijete na marginu i time ga izlože određenoj izolaciji. Industrija zabave i digitalno doba omogućili su sasvim drugi vid zabave i stjecanja znanja. S jedne strane to može imati negativne konotacije poput materijalizma i konzumerizma, no s druge strane takvi vidovi provođenja slobodnoga vremena odnosno proslava dječjih rođendana danas često imaju i obrazovni karakter. Sve češće djeca aktivno i dobro osmišljeno provode vrijeme, sudjelujući u aktivnostima koje omogućavaju stjecanje znanja.

S obzirom na to da se današnje društvo uvelike promijenilo, ne može se očekivati da će dječje igre i provođenje slobodnoga vremena biti istovjetno vremenu od prije npr. pola stoljeća. Kao što se teško može uspoređivati vrijeme od prije pola stoljeća i vrijeme prije sto godina. Svako vrijeme nosi neke svoje osobitosti i zakonitosti.

Danas djeca »ne prave« svoje igračke jer su igračke »lako« dohvatljive; danas djeca ne izmišljaju igre jer su igre već osmišljene; danas djeca većinom organizirano provode slobodno vrijeme, a manje je spontanosti. To nije ni dobro ni loše; to je jednostavno tako, odraz novoga, modernoga vremena. No može biti i jest problem to što su danas roditelji pod utjecajem nekih novih trendova, »love ribu za svoju djecu«, a ne uče ih kako da to naprave samostalno. Kao rezultat dolazi generacija koja dobiva na pladnju većinu stvari, generacija kojoj je dostupno sve i malo čega je željna.

Roditelji, vođeni dobrim namjerama, želeći svojoj djeci omogućiti da postanu dobri, uspješni, zdravi, dobro obrazovani, osmišljavaju i upisuju djecu na brojne aktivnosti, ne ostavljajući mnogo prostora djetetu da se samo izrazi. I pretjerani angažman roditelja da bude najbolji roditelj u određenoj se mjeri negativno odražava na djetetovo usvajanje odgovornosti. Jer roditelji često umjesto djece rješavaju probleme, umjesto djece obavljaju određene zadaće ne dopuštajući djeci da pogriješe i dožive životne frustracije. No frustracije su sastavni dio života.

Da bi dijete odraslo u uspješnu osobu, zadovoljnu i samoaktualiziranu, ponajprije treba dobiti poduku iz poštovanja, samopoštovanja i lijepoga ponašanja. Roditeljska je zadaća naučiti dijete samostalnomu rješavanju problema, naučiti ga da samostalno nadvlada dosadu, ostaviti dijete u svojevrsnoj deprivaciji koja će ga tjerati naprijed, a roditelji trebaju biti sigurna baza koja će dati potporu i zajedno s djetetom iznaći rješenje nekoga problema.

Djeca trebaju pažnju i ljubav, trebaju roditeljsko vrijeme, trebaju roditelja koji je aktivno uključen. Iako je teško zaokupiti dječju pozornost pokraj svih pametnih igračaka, na roditeljima leži velika zadaća naučiti dijete da se poveže sa samim sobom i s društvenom sredinom, na zdrav način. Odrasli će uvijek imati posla, uvijek će biti propušten telefonski poziv na koji trebaju odgovoriti, uvijek će biti neki novi prozor koji treba oprati. Ali, aktivno zajedničko provođenje vremena i poticanje na domišljatost, bavljenje aktivnostima koje ne moraju uključivati nove igračke, nego aktivnosti koje roditelj i dijete sami kreiraju ostat će duže u pamćenju i češće će ih se djeca sjećati kad odrastu nego svih silnih aktivnosti i rođendana u raznoraznim igraonicama, muzejima, kinima, dvoranama…

Zajednička priprema obroka, dekoriranje stola u svečanim prigodama, zajedničko rješenje nekoga problema stvaraju jaku vezu između roditelja i djece, a ne zahtijevaju mnogo ulaganja. Investiranje u zdrav emocionalni i psihološki razvoj kroz učenje odgovornosti, razvoj samopoštovanja, razvoj individualnosti i kroz stjecanje vještina asertivnosti pravi je put da dijete odraste u zrelu osobu koja će se znati oduprijeti konzumerizmu i koja će znati prepoznati razliku između vlastitih potreba i potreba koje su nametnute trenutačnim trendovima.

Djeca uče promatranjem, imitacijom, prema modelu, i teško je očekivati da će se dijete ponašati na drugačiji način nego što se ponaša roditelj. Stoga, ako tko želi samostalno, odgovorno, kreativno dijete, to mu mora pokazati vlastitim primjerom. Videoigre, pametni telefoni, tableti i slično stvarnost su i dio su svakodnevice koju je teško izbjeći, kao što je teško izbjeći i organizirane proslave rođendana i drugih svečanosti u objektima koji pružaju takve usluge. No zasigurno se mogu izbjeći ili barem svesti na najmanju moguću mjeru obiteljska druženja u trgovačkim centrima u kojima jedini profit ima jačanje konzumerizma i slanje pogrješne poruke djetetu o životnim vrijednostima. Zajednički odlazak u prirodu ima znatno veću korist za odgoj i obrazovanje djeteta, kao i za stvaranje pozitivne veze s roditeljima i pozitivne veze s društvom koje ga okružuje, smanjujući na taj način komercijalizaciju djetinjstva.