»Približilo se kraljevstvo nebesko!« poručuje evanđelje. Kraljevstvo Božje (hebr. malkut Jahveh) ili kraljevstvo nebesko središnji je pojam Isusova propovijedanja. To nije nešto što pada s neba, ne »onaj svijet«, nego promjena vlastitoga postojanja. Traži čovjekovu suradnju. Ostvaruje se u ljudima i među ljudima. Sveto pismo hoće reći da je riječ o životu po Božjoj volji ili novom životu s Bogom bez ljudskih nepravda, mržnje i bolesti. Život na zemlji ljudi doživljavaju svjedočeći nasilju i otimačini, a često prevladava govor o žalostima i bolestima. Dobro se osjećaju posljedice istočnoga grijeha na vlastitoj koži. Nasuprot takvu životu na zemlji, u kraljevstvu Božjem vladaju ljubav, mir i pravednost. Takav život naviješta evanđelje ili Isusova radosna vijest.
To je prvi put da se spominje radosna vijest o Kraljevstvu, i to u sjevernoj Galileji, u prezrenoj pokrajini. Tu živi sirotinja, seljaci, a i nasilnici. Nisu pravi Židovi. Sama riječ Galileja dolazi od hebrejske riječi »galil«, što znači oblast, okrug. To je prezriv naziv za tu pokrajinu. Isusov je prvi nastup upravo tu među onima koje »pravovjerni židovi« odbacuju i osuđuju. Tu želi Isus donijeti život i mir Božji. Želi uspostaviti Božje kraljevstvo u srcima prezrenih ljudi. Kraljevstvo Božje Isusov je osobni odnos s nebeskim Otcem. To je život s Bogom. Isus govori o Bogu koji je ljubav. Sve stvara iz ljubavi i sve prati svojom ljubavlju. Zato milosrdni Bog i žrtvuje vlastitoga Sina za spasenje cijeloga svemira. Želi sve dovesti u neprolaznost svoga božanskoga života, u radost svoga kraljevstva. To znači biti sretan, i to biti vječno sretan. Isus čovjeka poziva u takvu vječnost s Bogom, gdje su svi sretni i blaženi.
»Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« piše sv. Matej. Isus poziva četiri prva učenika: Petra, Andriju, Jakova i Ivana. Bilo je školovanih i pametnih, moćnih i bogatih. Ali Isus poziva nepismene radnike ribare. Tih dvanaest običnih ribara postaje stupovima svete Crkve. Započelo je vrlo jednostavno i u isto vrijeme nevjerojatno. Isus nailazi pokraj Petra i brata mu Andrije, opazi Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana i upućuje im poziv: »Pođite za mnom.« Oni istoga časa ostave mreže i pođu za Isusom. Čuli su oni za Isusa i slušali su njegov govor. Ali ostaviti svoj posao, obitelj i odmah poći za Isusom nije tako jednostavno. Suvremenomu čovjeku zacijelo zvuči nezamislivo da dođe Isus na čije radno mjesto i kaže: »Ostavi sve to i pođi za mnom!« Koliko bi čovjek imao povjerenja i hrabrosti poći za Isusom? U Isusovu pozivu krije se tajna Božjega pozivanja. Kad Bog nekoga poziva, taj se ne može oduprijeti. Božja je ljubav neodoljiva i osvojiva. Ljudsko se djelo može uništiti, ali Božje djelo ljudi ne mogu uništiti. Bog čini od neznatnoga veliko, od beznačajnoga značajno. Nepismeni ribari postaju najmudriji. Prevrtljiv čovjek poput Petra postaje najhrabriji pred rimskim vojnicima koji će mu oduzeti život. Marija, obična nepoznata žena iz Nazareta, postaje Božja službenica, postaje »kraljica neba i zemlje«. Da, to je Božje djelo, ne samo od prije 2000 godina, nego se ponavlja i kroz stoljeća. Tko se odazove na Božji poziv, Bog ga ne će ostaviti. Učinit će velike stvari.
Blaženi Gracija iz Mula kod Kotora bio je pomorac. U Veneciji je slušao propovijedi blaženoga Šimuna. Odlučio i on cijelim životom slijediti Isusa. Pridružio se augustincima. Nije studirao visoke škole, nego je bio brat, a ne svećenik. U velikoj pobožnosti prema presvetoj euharistiji i Gospi postao je svet. To je djelo neodoljive Božje ljubavi. Tragove Božje ljubavi nalazimo i u svakodnevnom životu jedne majke. Majčina je ljubav golema prema novorođenčetu. Kad dijete zaplače, majka će ustati i pod cijenu vlastitoga života. Zato u rodilištima često odnose novorođenu djecu u drugu prostoriju da nisu u istoj prostoriji gdje su majke. Iz takve neodoljive i osvojive ljubavi poziva Isus na promjenu života, na obraćenje da bi se stiglo u Božje kraljevstvo.
»Obratite se!« poziva Isus. Taj poziv govori o promjeni dosadašnjega ponašanja, razmišljanja, o promjeni mentaliteta. Obraćenje je zapravo uviđanje svoje tame i zablude te imanje hrabrosti poći prema svjetlu. Nije najgore zgriješiti. Mnogo je gore ostati u grijehu. Treba se dignuti i poći naprijed. Često čovjek sebe obmanjuje. Ne priznaje da je pogriješio ili da je u zabludi. A vrlo je važno upoznati svoj grijeh, svoju zabludu, i priznati ih.
»Jesam li među izgubljenima i ucviljenima? Isus traži upravo takve. On je čovjek koji trajno putuje«, piše književnik Christian Bobin. Trajno traži izgubljene i ucviljene. Poziva i suvremenoga čovjeka: »Pođi za mnom!« Ako danas Isus prošeće zemljom, hoće li naići na petre i ivane koji će ga prepoznati i poći za njim? Nije u pitanju samo duhovni poziv: biti svećenik ili časna sestra. Potreban je kršćanski odaziv u svakodnevnom životu braka i obitelji. Zato je prva Isusova propovijed: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Te riječi pozivaju i ljude današnjice.
Sveti Augustin će napisati: »Ne dajte sebi počinka da ljude osvajate za Krista, ta i vi ste od Krista bili osvojeni.« Zato svi trebaju biti spremni za kraljevstvo Božje!
