»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta«, piše sv. Ivan. Jaganjac Božji je pojam koji se susreće u Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta, a susreće ga se redovito i u misi. Još od 7. stoljeća papa Sergije I. unosi taj pojam Isusa Krista kao Jaganjca Božjega u misu. Svećenik prije svete pričesti podiže posvećenu hostiju pred vjernicima i kaže: »Evo Jaganjca Božjega!« A svi skupa mole: »Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.«
Povijest spasenja bilježi sliku onoga koji će spasiti narod u liku žrtvenoga Jaganjca. Izlazak iz egipatskoga ropstva s Pashom praćen je blagovanjem pečenoga janjeta. Svaka je izraelska obitelj žrtvovala jaganjca »bez mane od jedne godine«.
Prorok Izaija najavljuje 750 godina prije Isusa da će »Sluga Jahvin« spasiti svijet: »Ko’ janje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.«
Zadnji od proroka, Ivan Krstitelj, svečano će predstaviti Isusa na Jordanu: »Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta!«
Otkrivenje donosi 28 puta pojam jaganjca koji će otvoriti knjigu svijeta s pečatima. Ali to je janje bilo žrtva. Žrtvovano je za spas svijeta. To »zaklano Janje« Krist je na golgotskom križu. Donosi spasenje i krsti Duhom Svetim.
»Na koga vidiš da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.« Ivan je vidio i svjedoči da je Isus Sin Božji i da krštava Duhom Svetim. Najprije je postao žrtva otkupljenja na križu, kao žrtvovano janje. Zatim će krstiti Duhom Svetim.
Janje označava žrtvu, blagost, bezazlenost i pokornost. U poganskoj Grčkoj Dionizovi su vjernici bacali janje u Lernejsko jezero kako bi izmolili božanstvo da im dođe u susret. Izraelci su prinosili janje kao pomirbenu žrtvu ili »starozavjetno žrtveno janje« za grijehe naroda. U islamu se na završetku ramazana prinosi kurban ili žrtva ovna, kao spomen na Ibrahimovu žrtvu koja podsjeća da treba biti Bogu vjeran do smrti i za Boga sve žrtvovati. U dijelovima Indije bijaše običaj pripremati janje za blagovanje u nekim prigodama. I dok bi ga blagovali, glasno bi govorili: »Kada će spasitelj biti rođen.«
Kršćani pak znaju da je spasitelj rođen. Znaju da je Isus Krist pashalni jaganjac koji oslobađa od ropstva zla i grijeha jer je dobrota Božja. Prinesen je u hramu kao jaganjac. On je sluga Jahvin koji će ljude pomiriti s Bogom. Na njega je sišao Duh Sveti i zato može biti žrtva za čovjekove grijehe, može biti čovjekov Otkupitelj. Ivan je svjedočio još da je vidio Duha gdje siđe s neba kao golub i ostade na Isusu, ili kako je zapisao: »Ja vidjeh i svjedočim: on je Sin Božji.« On je Božji Pomazanik koji čisti svoj narod i oduzima grijehe svijeta.
Kod kršćana nema životinjskih žrtava, ali postoji jedna jedina žrtva, a to je Isus Krist na križu. Janje ili Jaganjac simbol je Krista koji poput žrtvovanoga janjeta oduzima grijehe svijeta. Oduzima i čovjekove grijehe. Moglo bi se postaviti izravno pitanje: »Jesi li potpuni kršćanin ili si vječito nedovršen poput mosta u Avignonu?« Avignonski most Benezet iz 12. stoljeća imao je 22 luka. Ostala su samo četiri luka i tako stoji nedovršen. Rijeka Rhona bi poplavila i odnosila lukove mosta. Od 17. stoljeća više ga nisu obnavljali i tako stoji nedovršeni most u Avignonu. Slika je to nepotpuna vjernika, nepotpuna kršćanina, koji nije sposoban svjedočiti živoga Krista.
»Ja vidjeh i svjedočim: on je Sin Božji«, poručuje nam dakle Ivan Krstitelj. A što je s vjernicima? Kako vjernici svjedoče uskrsnuloga Krista? Svjedočiti Krista treba ne samo riječima, nego ako treba i svojom krvlju. Mnogi prožive kao nijemi svjedoci. Ne svjedoče ni riječima ni životom. Učmali su. Zahrđali su u svojoj molitvi i vjeri. Ne razumiju onu: »Pjevajte Gospodu pjesmu novu!« Nije dovoljno biti »dobar čovjek«. Treba biti svet kršćanin. Sv. Pavao Korinćanima piše: poslanicu posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima da budu sveti. Kršten u ime Kristovo treba biti svet. Kad bi dobri zbilja bili dobri, bilo bi manje zla. Isus Krist je Božje žrtvovano janje za čovjekove grijehe i za čovjekovo spasenje. Takvu vjeru treba ispovijedati i živjeti.
