Željko Pleić aktivni je član Hrvatske udruge »Benedikt« u Splitu. Posvećuje se programima domoljubnoga i vjerskoga karaktera.
Rođen je 4. rujna 1965. u Sinju. »Moja mama Nediljka Pleić rođ. Mandarić i otac Ilija bili su iz Ciste Velike. Mama je bila domaćica i cijeli je život živjela u Cisti Velikoj. Otac Ilija, kao i mnogi muškarci iz ovih krajeva, išao je raditi u Njemačku da bi prehranio obitelj«, pripovijeda Pleić.
Majka govorila o patnjama Hrvata
»Zato smo brat Ivan Iko, koji je 1969. godište i živi u Cisti Velikoj s obitelji, i ja viđali oca dva puta godišnje – ljeti i zimi. Odgajala nas je majka i vodila brigu o očevim roditeljima. Njezini su umrli dok je još bila djevojka. Bila je vrlo pobožna.
Redovito smo brat i ja s njom išli u crkvu. Kod nas su u Cisti Velikoj zaštitnici sv. Jakov i sv. Ana. U tim se posebnim danima okupljala cijela obitelj, prijatelji i rodbina, uvijek bismo se našli na okupu. S mamom sam išao u okolna mjesta na zavjet i mise, na sv. Ivana u Dobranje, na sv. Juru u Biorine, na Gospu Rožaricu u Budimire, na sv. Petra u Cistu Provo. Na Duhove smo išli u Lovreć, a na sv. Antu u Zadvarje. Za Veliku Gospu išlo bi se u Sinj na zavjet, 35 km pješice. Za vrijeme mojega odrastanja u Cisti Velikoj župnik je bio don Bogoslav Bartulović kod kojega sam išao na vjeronauk za pričest i krizmu, don Ante Jurić me je krstio, a nadbiskup Frane Franić krizmao. Don Bogoslav je 1976., kada sam imao 11 godina, organizirao odlazak u Solin. To je bio skup katoličke mladeži i proslava 1300. obljetnice kršćanstva u Hrvata i tisuću godina od smrti kraljice Jelene u Solinu. To je na mene ostavilo poseban dojam. Mama nam nije bila stroga. Pripovijedala je o svojim roditeljima, nažalost – nismo ih upoznali. Nerijetko nam je govorila o patnjama Hrvata domoljuba za vlastitom državom«, govori naš sugovornik.
Odgoj u vjeri i domoljublju
»Uputila nas je da je i njezin otac Ivan Ikan Mandarić bio proganjan zbog svojih stajališta. Cista Velika ima tradiciju paljenja vatrenih kugla na Badnjak koje se slažu od luga, petroleja ili loživoga ulja. Komunističkim vlastima to nije odgovaralo. Pa su jedne godine nakon Drugoga svjetskoga rata zbog toga i zatvorili mojega dida Ikana. Mama nam je bila je društvena osoba. A tatu nam je, mislim, ubila samoća i odvojen život od obitelji. Rano je umro, čim se vratio kući u mirovinu«, kaže Pleić.
Tako je rastao i odgajao se u vjeri i domoljublju. Osnovnu školu završio je u Cisti Velikoj, a srednjoškolsko trgovačko obrazovanje u Lovreću i Splitu. Kratko je bio kod oca u Njemačkoj, poslije je išao u vojsku. »Studirao nisam. Stalni posao nisam imao sve do rata. Kad su došle devedesete godine prošloga stoljeća, među prvima u mjestu prijavio sam se u MUP, u jedini organizirani način obrane domovine. Devedesete smo na prvim višestranačkim izborima na kojima je pobijedio HDZ s dr. Franjom Tuđmanom dobili svoju zastavu, policiju i vojsku. Aktivno sam se uključio u sva ta zbivanja pa sam u jesen 1990. sudjelovao u podjeli oružja mještanima jer se u zraku osjećalo da je rat neizbježan. Poseban dan bio je 16. listopada 1990. kada sam s grupom mještana Ciste Velike organizirao odlazak na otkrivanje spomenika banu Josipu Jelačiću i sljedećega dana nazočio prvoj službenoj utakmici hrvatske reprezentacije. Igralo se protiv Amerike. Godine 1991. ustali su pobunjeni Srbi. Prvi teren 3. imotske bojne 4. gardijske brigade bio je krajem srpnja 1991., a ja sam mjesec dana poslije toga išao na teren na sinjsko ratište Maljkovo. Imali smo, nažalost, devet žrtava. Nakon Maljkova još sam bio na ratištu na splitskom aerodromu. Vojska je u Lori bila do početka 1992. godine. Za sve sam to nagrađen Spomenicom Domovinskoga rata. Radio sam zatim na Hvaru u policiji do 1995. Nakon toga sam nekoliko godina živio i radio u Zagrebu, ali i po cijeloj Hrvatskoj. Bavio sam se životnim osiguranjima. Početkom 2000-tih vratio sam se u Dalmaciju u Cistu i radio kao zaštitar do 2016. Otada sam u Splitsko-dalmatinskoj županiji, zaposlen sam u županijskom arhivu. Kako sam se zaposlio u županiji, preselio sam se u Split. I tako život ide i danas«, govori Pleić.
Suprugu upoznao prije deset godina
Suprugu Ljiljanu Čorić Pleić upoznao je 2014. godine. »Otac joj je iz Žeževice, a majka iz Splita. Radi u referadi 1. gimnazije u Splitu. Kasnije smo se vjenčali pa nemamo djece. Živimo u župi Svete Obitelji u kojoj pripomognem ako što zatreba, u splitskom Bolu. Ali rado odemo u Cistu i u druge župe«, pripovijeda Pleić.
Njegov veći angažman oko obilazaka stratišta hrvatskoga naroda tijekom prošlosti počeo je 2012. godine kada je sa Silvom Šitum prvi put iz Ciste organizirao odlazak na Bleiburg. Iste godine organizirali su i odlazak u Trsteno, gdje je i spomenik za 36 Imoćana stradalih u Domovinskom ratu. »Otkada živim u Splitu, stalno sam u organizaciji odlazaka na Bleiburg, Daksu, Široki Brijeg, u Škabrnju, Vukovar, Mariju Bistricu, Nin, u crkvu Sveta Mati Slobode, za sv. Vlaha, sv. Tripuna u Kotor, Budvu, na Trsat, k sv. Ivi u Jajce. Otkako se ne smije na Bleiburg, idemo pred Jazovku. Godine 2016. bili smo u Mariboru kako bismo odali počast žrtvama Hude jame, Barbarina rova. Prema svim mjestima u koja hodočastimo, uvijek je u autobusu molitva i svagdje je misa. Držim da je jako važno sjećati se naših nedužnih ljudi stradalih od zločinačkih režima. Komunizam je davno pao u Europi, ali neki kod nas još uvijek to nisu shvatili. Kao i to da Jugoslavije više nema«, govori Željko Pleić.
Da okupljanje preraste u tradiciju
Od 2014. aktivan je i u Udruzi »Benedikt«, bave se promicanjem hrvatskoga i vjerničkoga identiteta, katoličkih vrijednosti. »Dio odlazaka na stratišta išao je preko te udruge. Ima me i u nekim drugim udrugama. Drago mi je da sam ove godine, uz velik trud i veliku susretljivost fra Andrije Jozića, gvardijana u Rami, uspio organizirati skup Pleića iz svih krajeva zemlje i inozemstva. Bilo nas je 76. Dogovorili smo se da okupljanje preraste u tradiciju svake godine druge subote poslije Uskrsa«, kaže naš sugovornik.
»Vjera mi je sve, moj spas. Da je nemam, ne znam kako bih hodao po svijetu. Kad mi je nešto najteže, javim se Bogu. Rado hodočastim u vjerska svetišta, posebno marijanska. Tako će i biti jer sve drugo ne bih bio ja«, zaključuje svoje životno i vjerničko svjedočanstvo Željko Pleić.
Za jasniji i konkretniji dijalog
