Iako predizborna kampanja nije formalno započela, faktično je u punom tijeku. Nažalost kampanja se svodi na rat svih protiv svih u stilu »Bellum omnium contra omnes«, kako je ondašnje društvene odnose prije više od 400 godina opisivao engleski filozof Thomas Hobbes. Dakle, kao društvo nismo nimalo napredovali u društvenim i političkim odnosima. Zato valja postaviti pitanje. Zar mora biti baš tako?
Kad se nekim političkim čelnicima ponude neka razmišljanja kao teme, ideje ili prijedlozi, oni »nemaju vremena«. U svojem samoljublju u stilu »samo ja« ne prihvaćaju samokritičnost i misleći da sve znaju, odbijaju međusobnu suradnju radi ostvarenja opće dobrobiti za sve. Lažu ili namjerno podmeću protivnicima pogrješna shvaćanja kako bi ih omalovažili, pa čak i ponizili. Mnogi sebe označuju kao velike vjernike, a kada se njihova obećanja »bolje budućnosti« ili podmetanja protivnicima ne obistine, nitko se ne ispričava protivniku ni zavedenoj javnosti.
Ne griješe samo pojedinci jer griješiti preko djelovanja ljudi mogu države, narodi te gospodarske i druge interesne skupine, a osobito političke stranke, što se sve može podvoditi pod zajednički nazivnik »grijeh struktura«. To bi se moglo smatrati nekom vrstom kolektivne odgovornosti. Zato građanin kao pojedinac ne smije biti ravnodušan prema vremenu i okolini u kojoj živi, dakle ni prema vlasti, odnosno politici, pa bi na izborima sve socijalne i političke »grijehe« trebalo sankcionirati davanjem ili uskraćivanjem povjerenja.
Međutim, teškoće nastaju u prepoznavanju grijeha, propusta i obmana jer političari i političke stranke, napose koje su u strukturama vlasti, nastoje »zavoditi« građane obećanjima, pa i uvjeravanjima da bolje žive ili da će bolje živjeti, iako građani najbolje znaju kako žive. To se odnosi i na umirovljenike. Dolazi do neke vrste »amerikanizacije« kampanje u kojoj se nude ili traže karizmatični, uspješni, lijepi ili bogati, zapravo opsjenari neke vrste, umjesto nuđenja konkretnih gospodarskih i socijalnih programa.
Zato valja podsjetiti političare, ali i upozoriti građane koji su bivši propusti, ali i sadašnji problemi koje treba rješavati ako se želi izgrađivati pravedno i sretno društvo. Građani imaju pravo zahtijevati istinu i obrazloženja za nedostatke i propuste, a to bi mogli na osnovi sljedećih pitanja i mogućih odgovora:
1) Izgrađuje li se Hrvatska dosadašnjim reformama kao socijalna i pravedna država? To se posebno odnosi na mirovinski i zdravstveni sustav, uključujući i posebnu zaštitu osoba s invaliditetom, osobito djece.
2) Omalovažava li se rad redovito osiguranih u Hrvatskoj »nacionalnom mirovinom« kao posebnom novčanom naknadom za starije hrvatske državljane bez uvjeta staža, čijom se visinom izjednačuju, a neke i premašuju svote brojnih mirovina priznatih za 15 godina rada i uplaćenih svih poreza i doprinosa? To se trebalo rješavati preko socijalne skrbi uz primjenu imovinskih cenzusa, a ne u mirovinskom sustavu.
3) Posebne »zajamčene najniže mirovine« priznanje su države za nepravde učinjene prosječnomu hrvatskomu osiguraniku radniku jer je to neka vrsta zaštitne mjere za većinu umirovljenika koji su ostvarili mirovine s niskim prosjecima plaća. Zato je moguće da neke stvarne najniže mirovine određene prema prosjeku plaća budu niže – »zajamčene najniže mirovine«. Takvi zbunjujući mirovinski odnosi omalovažavaju stvarni rad u kojem je niska plaća unaprijed određivala sudbinu radnika kao budućega umirovljenika i stavljala ga u položaj potrebit socijalne pomoći.
4) Nejasna su stajališta novokomponiranih stranačkih »stručnjaka« koji ne poznaju probleme naslijeđenih socijalnih odnosa, ali nekritički prihvaćaju sve strano pod pritiskom financijskih i bankarskih struktura ili su samo plaćenici ili rade na imidžu svoje stranke. To se posebno odnosi na nametanja tzv. II. mirovinskoga stupa uz istodobno daljnje buduće osiromašenje postojećega zakonskoga mirovinskoga osiguranja na načelu solidarnosti generacija, odnosno na štetu državnoga proračuna.
5) Previše ima posebnih skupina koje su korisnici mirovina prema posebnim propisima, mimo plaćenih doprinosa i bez uvjeta minimalnoga staža. Postoji čak 18 takvih skupina.
6) Valja podsjetiti i na neke odluke Upravnoga i Ustavnoga suda vezano uz mirovine, u kojima se izbjegavalo i odgađalo usklađivanje mirovina ničim opravdanim frazama kao što su »sud ne može povećavati mirovine« ili »država bi financijski krahirala«. Oba su suda trebala samo provoditi postojeće zakonske propise i usklađivati mirovine u skladu s porastom plaća. Očito je da je politika diktirala pravosuđu. Donekle može biti opravdanje Domovinski rat.
Političari i političke stranke trebali bi se manje međusobno omalovažavati, a više pridavati pozornost navedenim propustima i problemima. Oni se bave radije pitanjima nečije karizmatičnosti ili tko će s kime koalirati. Za zanemarivanje tih problema djelomice snose odgovornost i građani, napose umirovljenici, jer presporo demokratski dozrijevaju i olako zaboravljaju ili dopuštaju da ih se potkupljuje davanjima sitnih povlastica na kapaljku.
