Treći je tjedan listopada 1862. Ulicama Dioklecijanova grada još odjekuje gungula – »Morte ai Croati!« – što su je napasni talijanaši podignuli zbog nedavna otvaranja »Slavjanske narodne čitaonice«. No u crkvi pojišanskih kapucina posve je tiho. Kako i ne bi bilo: petak je prijepodne, pravo čudo da je crkva uopće otvorena. U njoj i nije nikoga vidjeti – sve dok se ne uđe. Pri dnu, naime, s desne strane kleči slabunjav mladić neobično kovrčave kose. Potiho moli sad na talijanskom, sad na hrvatskom; nakratko zašuti pa krupne oči upre k slici Majke Milosti. Da ga vidi fratar, mislio bi: tjera napast. No da ga vidi isusovac, znao bi: donosi izbor. Izbor što ga je taj mladić – ime mu je Rikard – donio toga 17. listopada promijenit će povijest: povijest rodnoga mu Splita, povijest omiljele mu Družbe Isusove, povijest duša (tko da ih pobroji!). Ipak, taj će izbor umnogome pasti u – zaborav.
Naime, gotovo 130 godina poslije jedan će njegov subrat zapisati: »Kad je isusovački general o. Arrupe g. 1968. posjetio Split, tadašnji splitski biskup Frane Franić, u svom pozdravnom govoru vrhovnom poglavaru Družbe Isusove, spomenuo je trojicu isusovaca, koji su u Splitu najvećma slavni. To su: Ardellio della Bella, Rikard Friedl, rođeni Splićanin, i o. Petar Perica.« I dok o doprinosu della Beline jekavštine hrvatskomu jeziku mora učiti svaki srednjoškolac, a čak i rijetki koji ne znaju za Peričinu mučeničku smrt zdušno pjevaju njegovu »Zdravo, Djevo«, tko je pak Rikard Friedl zapitali bi se mnogi čak i u gradu gdje je »najvećma slavan«. Braća su, doduše, njegovu slavu pronosila: isusovac s početka – Josip Antolović – u »Primjerima i uzorima« i Mijo Korade u »Hrvatskom biografskom leksikonu«. Spominjali su ga kratko i još neki: no dovoljno kratko da se zaboravi da Splićanin Rikard nije bio tek istaknut duhovnik i plodan pisac, nego i – sluga Božji. Vrijedi stoga o nekolicini obljetnica obnoviti barem spomen na zaboravljenu dionicu njegova života: hrvatsku.
Svećenika Luigija iz »gradske« župe svetoga Dujma zapalo je da na spomendan Anđela čuvara, 2. listopada 1862., u maticu krštenih upiše drugoga sina Slovenke Amalije Friedl rođene Košir, kojega je, navodi on dalje, 16. rujna porodila babica Marijana Andrić. Unatoč tako detaljnu izvještaju o Rikardovu rođenju, pa čak i o njegovim kumovima – obojicu je otac, Antonio Michele Friedl, upoznao na radnom mjestu financijskoga komesara u Splitu – rodnu mu kuću krstitelj don Luigi nije pribilježio; u njoj se, čini se, Friedlovi i nisu dugo zadržali jer je mlađi brat Norbert već 1849. kršten u crkvi u Velom varošu. Ni godina između nije bila ništa mirnija: majka Amalija, nesumnjivo iscrpljena i novom trudnoćom i novom selidbom, već se bila oprostila od svojega teško oboljeloga novorođenca. No Rikard je ipak čudom ozdravio. Ako tko danas i ne bi povjerovao da se radilo o uplitanju anđela čuvara, vjerojatno ga ne bi uvjerilo to što su malenoga Rikija nazivali i anđelom obitelji, no njegova cjeloživotna zahvalna pobožnost anđelima ipak bi mogla prodrmati nevjericu.
Pobožnost je ipak tek jedna od crta kojom se može orisati Rikardova narav što se od 1852. nastavila razvijati u Dubrovniku, kamo je Antonio Friedl s obitelju došao po istom nalogu koji ga je 1847. iz Trsta doveo u Split. I dok će bečki komesar svoju obitelj 1859. radi posla ponovno vratiti iz Grada u grad pod Marijanom, Rikard će za to vrijeme postići sve što se uopće moglo u gimnaziji dubrovačkih isusovaca: ne tek odlične ocjene, uzorno vladanje i istaknutu marljivost, nego i vodeće mjesto u dječačkom Marijanskom udruženju. A osim odanih prijatelja, koji su ga opisivali gorljivim i prijaznim, ondje će steći i duhovnika kojega je samo poslušnost poglavaru dijelila od trenutačna odlaska u misije. Od toga člana Družbe Isusove – prezivao se Baldini – budući će isusovac baštiniti i više od neostvarene misijske želje: poniznu žudnju za savršenstvom koje mu nitko ne će moći uskratiti.
– Ravnateljica Povijesnoga arhiva Euro-mediteranske provincije Družbe Isusove Maria Macchi javnosti je 2019. predstavila zanimljiv dio Friedlove ostavštine pohranjene u arhivu – dva džepna sata te raspelo. »Jedan sat još uvijek radi… To su svjedoci uobičajenoga života isusovaca, tim više dragocjeni što osobni predmeti većine očeva i braće Družbe rijetko završe kod nas«, zapisala je u članku za portal Gesuiti.it.Pokazat će to već i navade koje je razvio živeći u domu što se i danas nalazi u splitskoj Ulici sv. Petra staroga. Na putu do svoje gimnazije – danas Obrtničke škole u Ulici Natka Nodila – trinaestogodišnji bi Rikard svraćao u dominikansku Gospu od Rožarija; na ispovijed je redovito išao u obližnju kapucinsku crkvu na Pojišanu, a u svojoj je sobi imao oltar oko kojega bi na zvuk crkvenoga zvona okupljao braću Emila, Norberta i Henrika te sestru Emu na anđeosko pozdravljenje. Bio je to plod koliko stroge pobožnosti oca, koji je ipak i sam često uzdisao pred Gospom od Pojišana, toliko i ljubavi majke koja je unatoč svojoj nježnosti kućni red najavljivala – zvoncem. Blaga revnost s kojom će Rikard pristupati svojemu obrazovanju na čak šest jezika odiše sličnim daškom za Split zagonetna sjevera, zahvaljujući kojemu će u svoje društvo uspijevati privući i one kojima je učenje bilo posve strano. No možda je baš sjevernjački duh bio razlogom i najvećega loma u njegovoj obitelji.
Baš onoga listopada 1862. u Splitu su se, naime, našla dvojica isusovaca na proputovanju Dalmacijom – Antonio Ayala i Antonio Giuriceo, koje su i Rikard i Emil poznavali još iz Dubrovnika. Gdje su se i kako susreli, nije poznato, no odmah je dogovoreno da im isusovci u tjedan dana održe duhovne vježbe – jasno, s izborom na završetku. Emil je tako odabrao svjetovni život, koji ga je doveo do braka s plemkinjom Laurom Cambi i karijere na bečkom Vrhovnom sudu. A Rikard je odabrao – Družbu Isusovu. Iako je kao državni dužnosnik znao koliko je opasno postati isusovcem u Italiji toga doba – Družbi su ondje samo u prethodnim dvjema godinama oduzete ili orobljene 54 kuće – Antonio mu je i pismom potvrdio svoj blagoslov. No Amalija nije htjela ni čuti: ta Rikard je slab još odmalena, što će isusovci od njega? Njezin će pristanak ipak ishoditi – Gospa od Pojišana.
Majci Milosti Friedl je, naime, zahvaljivao presudni pristanak isusovačkoga provincijala na njegovu molbu za ulazak u Družbu. Iako ga zemaljska majka nije od tuge mogla ispratiti na novicijat u Veronu, odakle joj je pisma slao s adrese »iz raja«, svoju je nebesku Majku kasnije nosio i u Voralrberg i u Brixen, i u Laval i u Valenciju – sva mjesta na koja su se europski isusovci sklanjali pred sveopćim progonima. Tako ju je donio i u Zadar, gdje je od 1880. do 1887. sve slobodno vrijeme uložio u rad marijanskih udruženja u kojima je sabirao ljude iz raznih slojeva društva.
Svoju odgojnu službu u Nadbiskupijskom sjemeništu »Zmajević« doživljavao je pak kao prigodu da mladiće obuči za misije među ondašnjim seljacima; sam im je bio toliko odanim ispovjednikom da su ga prozvali »Apostolom Zadra«.
Marijanski odgoj prožet misijskim djelovanjem nastavio se i u njegovu boravku u Kraljevici od 1887. do 1894. Za svoj prvi pothvat na mjestu magistra novaka odabrao je obnovu kapele frankopanskoga dvorca, za koju je pribavio Gospinu sliku, kopiju rimske Majke Božje Milosti; tom će prikazu ubrzo posvetiti i svoje najpoznatije, a anonimno pisano djelo. Teško je i posumnjati da novacima s kojima je uređivao kapelu nije istodobno pomagao svladati hrvatski jezik na kojem su naviještali vjeru puku u Bakarcu i Šmriki: o njihovoj prisutnosti i danas svjedoči ploča koju je iznad ulaza u šmričku crkvu postavio župnik Jakov Randić. Pa makar mu se nikad nije ostvarila želja da postane prvim hrvatskim misionarom u Indiji ni prvim dušobrižnikom Hrvata odseljenih u Kaliforniju, makar je svoj život kao upravitelj i odgojitelj razdao narodu čiji je jezik govorio kao materinji dok u njemu nije imao nikoga svoga, nema sumnje da je Rikard Friedl riječju i djelom u Italiju donio upravo duh hrvatskih strana. Duh Gospe s Pojišana.
