U Zagrebu se od 21. do 23. siječnja održava Teološko-pastoralni tjedan u organizaciji zagrebačkoga KBF-a, čije 65. izdanje pada u Svetu godinu 2025. koja se slavi pod geslom »Hodočasnici nade«. S tim u skladu organizatori su odlučili da će se na skupu razmatrati o »kršćanskoj nadi u vremenu beznađa«. Jedan od predavača na skupu je i moralni teolog mons. dr. Vladimir Dugalić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, koji je u razgovoru za Glas Koncila dao doprinos razumijevanju nekih pitanja koja će doći do izražaja na skupu, a vezana su i uz sadašnji hrvatski trenutak te, jasno, i uz budućnost.
Možete li kratko prokomentirati ovogodišnji TPT, posebno njegovu temu »Kršćanska nada u vremenu beznađa«?
Ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan također je na svoj način jubilarni jer se već 65. put svećenici susreću da zajednički rasprave o suvremenim teološko-pastoralnim temama. Posebno su zanimljive radionice u kojima se mogu razmijeniti mnoga vrijedna pastoralna iskustva i otkriti novi oblici i sadržaji pastoralnoga rada.
On tako izražava duh nedavno održane Biskupske sinode o sinodnosti gdje je cijeloj Crkvi povjerena zadaća da osluškuje znakove vremena te da u međusobnom slušanju razvija duh suradnje i crkvenoga zajedništva. Može se reći da su njegovi pokretači bili istinski vizionari te da je on i danas mjesto svećeničkoga susreta i duhovno-pastoralnoga rasta.
Prateći suvremena kretanja u Crkvi i društvu, već naslov ovogodišnjega Teološko-pastoralnoga tjedna govori da se želi pojasniti smisao i značenje jubilarne godine te raspravljati o važnosti nade u kršćanskom životu. Postoji uzrečica da nada umire posljednja, jer dok čovjek u sebi gaji nadu, to ga pokreće naprijed. Beznađe je pak gubitak nade. Takav čovjek zastaje u svojem pogledu prema naprijed i najčešće gubi svaki smisao i volju za životom. Već je papa Benedikt XVI. u enciklici »’Spe salvi’ – U nadi spašeni« naglasio da kršćanin ne smije gubiti polet nade u svijetu koji je po svojoj naravi nesavršen. Papa Franjo pak ističe da je nada krjepost onoga koji ima mlado srce te da je poslanje Crkve oduševiti druge nadom, jer bez nje se upravlja sadašnjošću, ali se ne gradi budućnost. Bez nade samo smo upravitelji sadašnjosti, a ne proroci i graditelji budućnosti. Papa Franjo gotovo pjesnički govori da griješimo protiv nade kad u nama jesen briše proljeće te kad Božja ljubav prestaje biti vječna vatra u nama te nemamo hrabrosti donositi odluke koje nas obvezuju za čitav život. Stoga vremena beznađa očituju se danas u raznim oblicima nepovjerenja, osobito u javne i društvene institucije, osjećaju nemoći da se išta može promijeniti, što posljedično dovodi do određene osobne i društvene apatije, a nerijetko i do određene depresije. I u našem društvu možemo susresti osobe koje su ostale zarobljene u prošlosti i nemaju snage otvoriti se budućnosti.
Riječ nada daleko je od toga da bi bila jednoznačna i jasna. Na koji se način dodiruju i prožimaju svakodnevne nade i »teologalna«, kršćanska nada?
Nada se može promatrati pod dva oblika, u antropološkom i teološkom smislu. U antropološkom smislu svatko od nas gaji u sebi određene nade kao svojevrsni naravni osjećaj, čežnje prema kojima usmjerava svoj život ili pak kao određeno iščekivanje i ispunjenje osobnih želja. Na toj naravnoj razini čovjek koji se nada zapravo želi da se ostvari ono u što vjeruje. Naše su nade tako usmjerene prema budućnosti i potiču nas da težimo prema dobru. Sveti Toma nadu kao naravni osjećaj promatra kao strast, težnju koja se ostvaruje kao očekivanje. Tako se u svakodnevnom životu nadamo dobru zdravlju, boljemu životu, većim osobnim primanjima, godišnjemu odmoru i mnogim drugim životnim stvarima, ali, kao kršćani, nadamo se i vječnomu životu. Nada je tako težnja koja pretpostavlja određenu spoznaju, ali nije krjepost.
Tek se u teološkom smislu nada otkriva kao krjepost i očituje se kao ufanje, pouzdanje u Božju prisutnost, povjerenje da će Bog ispuniti svoja obećanja te nas tako krjepost ufanja jača u suočavanju sa životnim teškoćama jer osjećamo Božju blizinu. Prema Katekizmu Katoličke Crkve ufanje je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom. Svoje pouzdanje stavljamo u Kristova obećanja i oslanjamo se na pomoć milosti Duha Svetoga (br. 1817). Krjepost ufanja trajno je raspoloženje – habitus – koje nas potiče da s lakoćom činimo dobro i plod je Božje milosti i našega zalaganja.
Ona je izričaj naše težnje za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka te nas čuva od malodušja, podupire u svim časovima napuštenosti i širi srce u iščekivanju vječnoga blaženstva. Može se reći da krjepost ufanja oživljava povjerenje da će se Božja obećanja ispuniti i potiče nas da ih tražimo. Ufanje se tako očituje kao dinamična krjepost koja povezuje vjeru kao početak i ljubav kao krajnji cilj ljudskoga odnosa prema Bogu.
Kako odgovarate na optužbe imanentističkih strujanja, ponajprije marksizma, da propovijedajući onostranu nadu, Crkva nudi obmanu oduzimajući ljudima sposobnost da urede svoj svijet?
U mnogim priručnicima moralne teologije, osobito u Teološkoj sumi sv. Tome Akvinskoga koja je imala velik utjecaj na kasniju teološku misao, govor o moralnom životu započinjao je pitanjem o konačnom smislu, odnosno, konačnoj svrsi života. U odgovoru na to pitanje, a to je postići vječni život u zajedništvu s Bogom, vjernik je pozvan ostvariti svoj život. Težnja prema konačnoj svrsi života prožeta eshatološkom nadom postaje tako vodilja kršćanskoga života i usmjerava sve njegovo djelovanje. U ostvarenju toga cilja kršćanin je pozvan izgrađivati sebe, rasti u dobru, krjepostima i svetosti te istodobno, kao sustvaratelj, nastaviti Božje djelo stvaranja i, kako to lijepo ističe papa Franjo, ostaviti iza sebe bar malo bolji svijet nego što je do sada bio.
Naša konačna svrha koju postižemo Božjim darom po vjeri zapravo nas na najbolji način ukorjenjuje u ovaj svijet jer naša budućnost ovisi o tome kako smo ovdje živjeli. A povijest je pokazala da upravo ideologije koje su ponajviše napadale kršćanstvo optužujući ga da je opijum za narod, poput marksizma, komunizma i nekih oblika suvremenoga liberalizma, sve redom završavaju u ropotarnici povijesti jer su u svojem totalitarnom ustroju usmjerene protiv čovjeka dajući mu lažne nade o mogućem raju zemaljskom bez Boga. U tom smislu i danas je suvremen govor o eshatološkoj nadi koja mora poticati naše zauzimanje u svijetu jer se upravo krjepost ufanja očituje u nadi iščekivanja nagrade koju nam je Bog obećao.
Pod prizmom nade gledati na protekle izbore?
U papinskim dokumentima vrlo je izražena kritika određenoga tipa racionalnosti koji oduzima nadu, a nameće se kao neupitna paradigma. Je li ta paradigma uopće održiva?
Danas prevladavaju tehnika i razum, uspjeh i dobit, rezultati i brza zarada. Kao imperativ nameće se potreba biti uspješan. S druge strane kultura smrti ozbiljno prijeti životu i nameće svoje kriterije za uspješan i kvalitetan život. Papa Franjo stoga je nedavno izjavio da je danas, više nego ikad prije, čovječanstvo upoznalo napredak, razvoj i bogatstvo, ali možda nikada kao prije nije bilo tako usamljeno i izgubljeno, čak ponekad više preferirajući kućne ljubimce nego djecu. Može se s pravom reći da danas ni jedan kutak našega svijeta nije ostao netaknut širokom kulturnom preobrazbom koju je donio brzi napredak u tehnologiji, čija je usklađenost s tržišnim interesima sve očitija, stvarajući tako kulturu ukorijenjenu u konzumerizmu. Crkva s pravom upozorava da ta neravnoteža kulture ukorijenjene u konzumerizmu prijeti da potkopa poredak vrijednosti svojstven stvaranju obiteljskih i međuljudskih odnosa te da je jubilarna godina istinska prigoda za određene promjene.
Naviknuti smo željeti sve odmah i sada i stvorili smo svijet u kojem prevladava žurba. Više nemamo vremena za susrete. Strpljenje je odagnala žurba i to nanosi veliku štetu međuljudskim odnosima, osobito obiteljskim. Uzimaju sve više maha nestrpljenje, nervoza, a ponekad čak i neopravdano nasilje, što dovodi do nezadovoljstva i zatvorenosti prema drugima. Papa Franjo nas poziva da budemo »bogati nadom« (usp. Rim 15, 13) kako bismo mogli vjerodostojno i privlačno svjedočiti vjeru i ljubav koju nosimo u svojim srcima. Krjepost ufanja čini da vjera bude radosna, a ljubav oduševljena. Pozvani smo dati makar i malen osmijeh, iskazati malu gestu prijateljstva, bratski pogled, iskreno slušanje, nesebično služenje. A to dovodi, kako nam poručuje papa Franjo, do razvoja krjeposti strpljivosti koja je usko povezana s nadom i ufanjem.
U ovoj godini jubileja pozvani smo gajiti krjepost strpljivosti koja ide rame uz rame s nadom. Strpljivi su ljudi tkalci dobra. Oni se zalažu za mir, i premda su neki u žurbi i htjeli bi sve odmah, strpljivost ima sposobnost čekanja. I kad mnogi podlegnu razočaranju, oni koji su oduhovljeni nadom i strpljivošću kadri su prebroditi i najtamnije noći. Svaka promjena proizlazi iz obraćena srca i nastaje ustrajnim i strpljivim malim koracima koje osnažuje nada i ufanje u Božju pomoć. Nada nije neka navika ili karakterna crta – koju netko ima ili nema – nego snaga za koju treba moliti. Zato u godini jubileja postajemo hodočasnici moleći za dar nade i strpljivosti kako bismo na svojem životnom putu krenuli ispočetka mijenjajući prije svega sebe, a posljedično i postojeći mentalitet pružajući osobni primjer drugačijega načina života.
Govoreći pak o nužnim promjenama na globalnoj razini, u poruci za ovogodišnji Svjetski dan mira papa Franjo je naglasio da je ova godina jubileja prigoda za promjenu postojeće paradigme i prevladavajućega mentaliteta. Pozvao je vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da pokrenu različite promjene sa sviješću da zemaljska dobra nisu namijenjena samo nekolicini privilegiranih, nego svima. U svojem nedavnom obraćanju akreditiranim veleposlanicima pri Svetoj Stolici papa Franjo je znakovito istaknuo da kad zanemari svoj odnos s Ocem, osoba počinje misliti da našim odnosima s drugima može upravljati logika izrabljivanja u kojoj si jači uzima pravo vršiti nasilje nad slabijim. Ističući kako su ekološki dug i inozemni dug dvije strane iste medalje jer se vode logikom eksploatacije koja ima svoj vrhunac u dužničkoj krizi, osobito je naglasio da međunarodni sustav, ako nije nadahnut duhom solidarnosti i međuovisnosti, rađa novim nepravdama, pogoršanima korupcijom, koje su klopka za siromašne zemlje. Stoga je u svjetlu ove jubilarne godine pozvao međunarodnu zajednicu da poduzme mjere za otpis vanjskoga duga kao čina solidarnosti, ali, prije svega, pravednosti.
Nada ima svoju cijenu. Kao uzor kršćanske dosljednosti uzimamo bl. Alojzija Stepinca. No imamo li uistinu snage poput njega biti proroci naših dana?
Na žalost, može se primijetiti kako kod dijela vjernika prevladava individualistička vjera izražena u odnosu ja i moj Bog te je često zanemarena društvena i socijalna dimenzija vjere. Ne ulazeći u dublju analizu, dovoljno je istaknuti da su dosadašnja istraživanja pokazala da smo doduše spremni dati nešto od sebe, ali ne i samoga sebe. A Isus traži cijelu osobu, ne naš suvišak. S druge strane u svojem nastojanju da budu moderni i otvoreni, suvremenomu svijetu prihvatljivi, uočava se kod nekih vjernika prilagođavanje duhu svijeta i njegovu mentalitetu, pa i pod cijenu odustajanja od određenih oblika tradicionalnoga nauka Crkve. S treće strane imamo i one koji su često »veći pape od pape« zastupajući određena radikalna stajališta te tako u društvu stvaraju pogrješan dojam o Crkvi i njezinu djelovanju.
U homiliji otvaranja jubilarne godine papa Franjo je zanimljivo primijetio da božićna noć ne podnosi indolentnost tromih i lijenost onih koji su se uljuljkali u vlastitu udobnost. Naš život u vjeri nespojiv je s mirnim životom onih koji ne dižu svoj glas protiv zla i nepravda koje trpe najsiromašniji. Međutim, ne može se prihvatiti ni lažna razboritost onih koji se ne usuđuju riskirati zbog straha da se ne kompromitiraju pred svijetom, kao ni proračunatost onih koji misle samo na sebe.
Kršćanska nada, dok nas poziva na strpljivo iščekivanje Kraljevstva koje klija i raste, zahtijeva od nas odvažnost da danas pružimo istinsko svjedočenje vjere u Boga. Gospodin od nas traži da ponovno otkrijemo svoju najveću nadu u njemu, a zatim je donosimo kao hodočasnici svjetla, u tame svijeta. Kršćanska je nada upravo to »nešto drugo«, nešto što od nas traži da krenemo »bez odgode«. Poput blaženoga kardinala Stepinca i mi danas trebamo reći: »U tebe se, Gospodine, uzdam« i bez straha se zauzeti za promicanje kršćanskih i ljudskih vrijednosti u društvu.
Čitavu je Hrvatsku potresao tragični slučaj u zagrebačkoj osnovnoj školi u Prečkom, koji je također povezan s nadom i beznađem. Svodimo li sve na problem sigurnosti i traženje tehničkih rješenja?
Prije svega želio bih izraziti kršćansku sućut i blizinu s roditeljima preminuloga dječaka te poželjeti brz oporavak svim nastradalima. Osobito me se dojmila hrabrost učenika koji su bez razmišljanja, nevina srca i nesvjesni opasnosti, priskočili obraniti učiteljicu, kao i hrabrost učiteljice koja je bila spremna pod cijenu vlastita života zaštititi one koji su joj povjereni. Za svaku je pohvalu i postupak ostaloga nastavnoga osoblja u spašavanju djece. To samo govori o dobroti djece i ljubavi koju nastavnici imaju prema povjerenoj im djeci i svojemu pozivu. I to je veliki znak nade. Žalosno je da ga moramo otkriti na takav način. Pri tome moramo biti svjesni da nikakvim tehničkim mjerama ne ćemo u potpunosti spriječiti moguće slične tragedije. Tim problemima mora se pristupiti cjelovito i u sprječavanju takvih događaja moraju sudjelovati svi članovi društva, od roditelja, nastavnika, zdravstvenoga osoblja, psihologa… Općenito, jačanje nade u pojedinaca i u društvu, vjere u dobro, isticanje znakova nade, zapravo su naposljetku jedini uistinu učinkoviti način borbe protiv takvih tragedija.
Tehnička rješenja mogu pripomoći, ali puno je važnije da roditelji razgovaraju sa svojom djecom i budu istinski odgojitelji. Važno je i da zdravstveni sustav dobije veće ovlasti kako bi na vrijeme mogao prepoznati potencijalne počinitelje i prikladno ih spriječiti da ne nanesu zlo drugomu ili sebi. Naposljetku moramo biti svjesni da je, osim nastradale djece, i sam počinitelj svojevrsna žrtva vlastitoga čina. Mi ne znamo zašto se nešto odvija u nečijoj nutrini i koliko je za to netko osobno odgovoran te nismo pozvani drugomu suditi. To samo Bog zna, a na nama je da se za njih pomolimo te da im kao društvo prikladno pomognemo na način da svatko u svojim nadležnostima učini sve da se spriječe takve tragedije.
