Nije preuzetno reći da bi promjena koja se dogodila u subotu 15. travnja u upravljanju najvećom nadbiskupijskom zajednicom na području Crkve u Hrvata – zagrebačkom – mogla biti dalekosežna. No ne iz razloga koji bi bili svjetovni pa da se na službu zagrebačkoga nadbiskupa gleda kao na neku političku, kulturnu ili gospodarsku funkciju u Hrvatskoj koja može imati dalekosežne posljedice na tim područjima, nego stoga što je sam Krist izvor službe u Crkvi, a u njega nema granica. Promjena bi, dakle, mogla daleko dosegnuti jer zapravo je Krist ustanovio crkvene službe, dao biskupima, počevši od pape, vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu, kako stoji u crkvenom nauku. Taj je nauk vrijedio i kada je službu zagrebačkoga nadbiskupa 1997. preuzeo sada umirovljeni zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, i sada, kada ga nasljeđuje dosadašnji koadjutor Dražen Kutleša. Stoga sve što je dobro došlo po njihovim službama, ili dobro koje će doći, slavi volju onoga koji ih je poslao – Krista. Pod tim vidom jasnije se može razumjeti i zašto su pojedini crkveni pastiri, unatoč zaslugama za preobražaj Crkve, a posredno i društva u Hrvatskoj, u svakodnevici često (bili) pritisnuti brojnim nedaćama, teškoćama, a u pojedinim dijelovima svijeta i progonima.
No ne bi li, u najmanju ruku, bilo čudno da biskupi kojima vlast daje Krist, prolaze na ovom svijetu puno lagodnije od njega? U tom smislu moglo bi se podsjetiti na prve objavljene, spontano izgovorene riječi nakon što je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije imenovan 1969. mladi pomoćni biskup Franjo Kuharić. Tada je, zagledan u brojne probleme, rekao da mu je to imenovanje »leglo kao kamen na srce«. Danas se, s potrebnim odmakom, zna da je pod kamenom koji je pritiskao toga nadbiskupa cvjetala slavna povijest Crkve zagrebačke 20. stoljeća, a kako odmak od nadbiskupske službe kardinala Bozanića bude veći, tako će se još i više otkrivati u kojim se smjerovima razgranavalo kraljevstvo Božje tijekom njegove četvrtstoljetne nadbiskupske službe s kojom je Crkva zagrebačka ušla u treće tisućljeće.
Zagrebačka nadbiskupija specifična je, uz ostalo, po tome što joj je sjedište u gradu u kojem se nalaze i središta društvenoga, političkoga, kulturnoga i gospodarskoga života u Hrvatskoj. Stoga i služba novoga zagrebačkoga nadbiskupa, simbolički, ima vrlo veliku važnost u povezivanju ne samo milijun vjernika koji žive na području nadbiskupije i brojnih ustanova koje se u njezinoj mreži, nego tu službu mnogi s pravom doživljavaju i kao znak povezanosti vjernika diljem Crkve u Hrvatskoj. Ako je dobro jedne partikularne Crkve ujedno dobro čitave Crkve, onda je i snaga Zagrebačke nadbiskupije ujedno snaga čitave Crkve u hrvatskom narodu.
Crkva u hrvatskom narodu danas nanovo otkriva svoje poslanje u doba kada s mnogih strana, pa čak i izvana, zločestim spletkama forsiraju razjedinjenost, podjele i slabljenje; od nje se očekuje biti sigurna luka obiteljima usred ideoloških udara, a u onoj mjeri u kojoj bude hrabra izvršavati Božju volju donijet će blagoslove čitavom narodu. Zvuče bolno, ali su i danas ljekovite riječi nadbiskupa Kuharića kada se suočio s nadolazećom nadbiskupskom službom: »S povjerenjem s kakvim preuzimam odgovornost, želim da obitelj i mene primi i da zajedničkom suradnjom učinimo ono što u ovom trenutku povijesti od nas traži Bog, što očekuje narod Božji, a što naša domovina. (…) Zato sigurno ljudi upiru pogled u zagrebačkog ordinarija. A što im mi možemo pružiti? Evanđelje, Krista raspetoga. To je put koji mijenja čovjeka, koji mijenja i povijest.« Na taj put, nakon svih dosad prijeđenih postaja, sada kreće novi nadbiskup.
