Kada se u obitelji rodi dijete s teškoćama koje su vidljive odmah pri porodu, osim početnoga straha od budućnosti, roditelji se osjećaju poprilično izgubljeno. U svemu tome najviše ih mogu razumjeti roditelji sa sličnim problemima pa je u tu svrhu 2001. godine osnovana udruga roditelja djece s oštećenjem vida i dodatnim teškoćama u razvoju »Oko«. Osnovana je kada u cijeloj Hrvatskoj nije postojala institucija koja se bavila djecom s višestrukim oštećenjima. Postojao je mali broj stručnjaka koji se znao baviti fizioterapijom male djece po Bobath-konceptu ili stimulacijom vida i senzornom integracijom. Prvi projekt udruga je dobila za osnivanje posudionice didaktičkih igračaka, taktilnih i vidno stimulirajućih slikovnica te zvučnih igračaka. Sljedeći projekti osiguravali su sredstva za edukativne vikende za obitelji i volontere, grupe podrške s educiranim psiholozima, izdavanje priručnika »Pravilno rukovanje s djetetom – baby handling« i »Iskustvo majke nedonoščeta«, patronažna radna terapija, osiguranje pomoćnika u nastavi itd.
Zbog ograničenoga broja stručnjaka koji znaju raditi s djecom s oštećenjem vida udruga je osim zajedničke potpore i razmjene iskustava krenula u organizaciju edukacije budućih stručnjaka te promjenu legislative, kao i provođenje aktivnosti za upoznavanje javnosti s tom problematikom. Sudjelovali su u velikom broju društvenih događanja kojima je cilj bio poboljšanje kvalitete života obitelji djece s teškoćama: televizijske i radijske emisije, članci u javnim medijima, prosvjedi roditelja djece s teškoćama, suradnja s drugim partnerskim udrugama i institucijama. Ostvarena je i suradnja s UNICEF-om koji je zbog toga pokrenuo kampanju »Prve tri su još važnije« za roditelje djece s teškoćama i stručnjake. Udruga surađuje s pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom i pravobraniteljicom za djecu. Reagira na svaki dojavljen ili uočen propust, od problema uključivanja u vrtić do propisno označenih parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom. Roditelji i djeca ne vole da ih se žali ili glorificira, nego da ih se uvažava i pita kako im se može pomoći. Stoga i dalje provode razne aktivnosti koje su usmjerene prema kvaliteti i sigurnosti života njihove djece. Na primjer, još nema zadovoljavajućega rješenja kamo s djecom kada roditelja više ne bude ili kada se više ne budu mogli brinuti o njima, nema rješenja kamo s djecom nakon njihove 21. godine jer su kapaciteti sustava nedovoljni, palijativna skrb za djecu i odrasle nije zadovoljavajuća. No u svim je državama bilo tako sve dok roditelji nisu udružili snage i vršili pritisak na sustav da shvati da su i djeca s velikim teškoćama Božja djeca koja imaju pravo na dostojanstven život uz potporu.
