Oko godine 400. Jeronim je napisao poslanicu Salvini, kćeri afričkoga kneza Gildona, koju je car Teodozije Veliki tražio kao ženu za Nebridija, sina sestre svoje žene, carice Elije Flakcile. Nebridije je bio odgojen na njegovu dvoru u Carigradu, ali vrlo čestit i krjepostan mladi čovjek, za čijom krjepošću nije zaostajala ni Salvina.
U braku su imali dvoje djece, no Nebridije je naglo preminuo, ostavivši Salvinu udovicom. Nakon toga Jeronimov prijatelj Avit moli Dalmatinca da napiše Salvini koju riječ utjehe sa smjernicama za život. Jeronim to čini vrlo domišljato u svom stilu: »Bojim se da će se držati za udvaranje to što činim iz dužnosti, i da će se kazati da radim iz slavoljublja, što vršim po primjeru onoga koji reče: Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11,29); te da mi nije namjera tješiti ucviljenu udovicu, nego steći naklonost carskoga dvora, i da prilikom razgovora tražim prijateljstvo moćnih osoba. (…) Ja dakle upravljam besjedu bogatoj siromašici koja sama ne zna što ima. Uistinu, ja ne ispitujem što je u njezinoj kesi, nego što je u neoskvrnjenoj duši. Riječ govorim onoj kojoj lice ne poznajem, ali joj znam krjeposti; koju javno mnijenje hvali, koje čistoću mladost časnijom čini; koja tako plače za mladim mužem, da je postala ugledna ženama; tako pretrpje njegovu smrt, te se smatra ne da ga je izgubila, već da joj je na put pošao.
Postavši velika sirota, to joj bi prigoda za veću pobožnost. Ona se obazire za pokojnim svojim Nebridijem, ali tako te zna da je kod nje u Kristu. Zašto dakle pišem onoj koja mi je nepoznata? Tome su tri razloga. Prvi je što po svećeničkoj dužnosti imam ljubav prema svim kršćanima kao prema svojoj djeci, te je njihov probitak moja slava; drugi je što mi pokojnikov otac bijaše bliski prijatelj; treći i najjači je što ne mogu to uskratiti svome sinu Avitu, koji me je molio, i čestim poslanicama prestigao udovicu dosadnu tvrdome sudcu (usp. Lk 18,2-5); te navodeći mi primjere onih što im bijah pisao o jednakoj stvari, tako je činio da se od stida zacrvenim za svoje nećkanje, da više gledam na njegovu želju nego na ono što bi mi priličilo.«
