Svaka država, zapravo njezina vlast koja drži do sebe, u prvom redu organizira proizvodnju hrane, zatim energetiku, obranu. No koristi li Hrvatska svoje prirodne potencijale koje ima u izobilju. Loša organizacija i sebični interesi, posebno državnih službenika koji su vodili ključne resore u poljoprivredi, energetici, gospodarstvu, doveli su Hrvatsku na prosjački štap. Neorganiziranost koja je praćena nizom nedostataka, nepotizmom, korupcijom, uvjetovala je da mladi ljudi odlaze, posebno iz plodne i rodne Slavonije. Stanje u poljoprivredi komentira Damir Rukovanjski, mag. ing. agr., glavni urednik portala Agrotehnika Hrvatska, autor brojnih savjetodavnih tekstova o poljoprivredi te član Društva agrarnih novinara koji u svojoj svakidašnjici obilazi terene kao magistar agronomije i novinar.
RUKOVANJSKI: Problema je doista mnogo. Gotovo je i teško reći što je to što bi bilo prvo, a što drugo. Treba imati na umu da je naš poljoprivrednik kao i svagdje na svijetu odličan proizvođač. Vrijedan i marljiv. I nema toga što on ne će i ne može proizvesti. Na svakom tlu, i s lošom mehanizacijom i bez kvalitetnih gnojiva i sredstava zaštite on će proizvesti sve na svojoj zemlji: pšenicu, kukuruz, soju, suncokret… Ta zemlja uz njihove vrijedne ruke dat će i vrhunske povrtlarske proizvode. Bilo da se radi o malim količinama, bilo o velikim. Nema te voćarske kulture koja mu ne bi donijela plodove. Nekada imam osjećaj da bi u Slavoniji uspješno i masline proizveli da treba. Međutim, svi ti vrijedni ljudi koji žive na ruralnom području ipak nisu trgovci, oni ne znaju mešetariti. Pa ako su cijeli dan na polju, štali, povrtnjaku, kada će se onda baviti marketingom, prodajom, promocijom. Pa čak bi trebali biti i dizajneri pakiranja i etiketa. To nije njihov posao. Imamo odličnoga stolara i jako dobroga tehnologa u tvornici, ili pak fantastičnoga programera. Ali zar oni moraju biti i vrhunski majstori u prodaji toga stola, onoga proizvoda iz tvornice ili pak da programer sam prodaje taj program? Uvijek to radi netko drugi. Mislim da je tu velik problem. Naše je selo tvornica i u njoj rade vrhunski majstori, tehnolozi, znanstvenici, ali zakazala je prodaja. Netko mora sve to sigurno od njih otkupiti i prodati dalje, a da ih usput i ne iskoristi, da ih ne prevari, da se tako izrazim.
Upravo ovih dana svjedočimo činjenici da smo u ovoj godini proizveli odlične jabuke, mandarine, da nam je šećerna repa jako dobra, suncokret, soja, kukuruz, pšenica. Sve je za pet. Nemamo zadruga, barem ne onakvih kakve bi trebale biti, da u njima radi netko tko će prodati ono što zadrugari proizvedu. Nemamo ni burzu. To je također naš nedostatak. Bilo je pokušaja s veletržnicama, ali nešto je pošlo po zlu pa to kao da i ne radi više. Ministarstvo poljoprivrede pod ministrom Tolušićem donosi ipak dozu nade u bolju sudbinu hrvatske poljoprivrede i sela. Mjere ruralnoga razvoja kojima Europska unija pridonosi našoj poljoprivredi ipak su velika pomoć. I ovdje će sada doći do poboljšanja tehnologije proizvodnje. Stižu novi strojevi, grade se štale, ulaže se u nove vrijednosti. Dakle, u tvornicu namještaja kao da stižu novi vrhunski strojevi, ali nema menadžmenta koji je u stanju prodati vrhunske regale i kuhinje. U tu priču može ući samo poljoprivrednik koji ima negdje spremljenih zaliha novca jer polovicu mora sam financirati. Ili po tu polovicu ići u banke. A tu je onda problem jer novac kod nas za njih ima vrijednost pet, šest posto, a u Austriji jedan posto. Hoću reći prevelike su kamate kod naših bankara. I kad se čovjek uhvati papirologije, sigurno strada proizvodnja.
RUKOVANJSKI: Kad se proizvođač počne baviti birokracijom, otvarati vrata po gradovima, tražiti raznorazne papire, dokumente i ako svaki dan ide u 50 kilometara udaljen grad, po potrebi i do Zagreba – gdje je onda? Netko umjesto njega mora nahraniti stoku, pomusti krave, ovce, koze, poprskati usjeve. Kada dođe u Ministarstvo poljoprivrede, u razne agencije, pitaju ga žive li stvarno svi ti od svoga rada. A žive. A onda još može doživjeti da mu ne mogu ni pomoći jer sve mora sam završiti i odraditi. Dobije dojam da su oni samo tu da mu negdje zasmetaju i za to dobiju lijepu plaću. Prema izvorima u Ministarstvu poljoprivrede, što uključuje brojne agencije i slične institucije, radi oko 2500 osoba. Prije petnaest godina radilo je upola manje, a krajem devedesetih bila je trećina od toga broja. Oni će se braniti činjenicom da je tu pridruženo stotinjak djelatnika nekadašnjega ministarstva vodnoga gospodarstva, pa da je dio ljudi bio zaposlen po županijama, a sada je na računu Ministarstva. No bez obzira na to, sve su te službe narasle i jako nas opterećuju. I sve je sada dvostruko birokratizirano. A pokraj svih njih na kraju proizvođač mora sve sam odraditi. Nekada se poljoprivrednicima čini da su svi ti činovnici tu da otežaju i po mogućnosti kazne. U Slavoniji i Baranji ima oko 45 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. No većina njih nije takve veličine da i hrani obitelji, pa čak ni jednoga člana, nego se moraju baviti još nekim poslovima ili su zaposleni u drugim sektorima. U tom broju su i oni koji imaju taj status na osnovi dviju košnica pčela, ili pak da imaju 30 stabala voćkica. No da bi prodali svoj višak proizvoda, moraju imati pravnu osobnost. Da bi prodali robu na tržnici, moraju imati OPG, pa makar to bio mali povrtnjak koji osigurava možda samo jednu plaću u obitelji ili nekoliko plaća godišnje s obzirom na sezonski obujam posla.
Nažalost, preradbena industrija nije preživjela rat, prijelaz na tržišno natjecanje, pretvorbu, krađu i druge nedaće. Jer da imamo uspješne tvornice, bila bi jagma za proizvodima s hrvatskoga sela. Njihov bi proizvod tražilo tržište, a sirovinu mora tražiti i na selu. Primjerice »Belje« i IPK imali su gotovo sve prehrambene preradbene pogone. Mogli su ti kombinati dijelom napuniti kapacitete, ali sirovina sa sela činila je velik udio proizvodnje. »Belje« nakon rata nije obnovilo rad šećerane, ugasilo je mesnu industriju, mljekaru svelo na proizvodnju ABC sira, mlin i pekarnicu gotovo i nema. IPK je imao i vinarije, i mesnu industriju, i tvornice za preradu povrća, proizvodnju sokova, sjemena… Teško je i nabrojiti. Preživjela je šećerana, mljekara i uljara. I to su danas tvornice koje ipak otkupljuju na zadovoljavajući način sirovinu od poljoprivrednika u okolici. Da danas imamo u Osijeku i Đakovu uspješne tvornice za preradu povrća, kao što je nekada bilo, imali bismo jako mnogo OPG-a koji bi na manjim površinama uzgajali krastavce, paprike, salate, kupus i slično. No toga nema i onaj tko se bavi povrtlarstvom nešto pokušava sam prodati i preraditi, ali to je sve kratka daha. Već iduće godine nije siguran da će prodati svoju robu. A ni turizam ne pomaže mnogo. Ne mogu se ni hoteli ni restorani osloniti na one koji će povremeno ponuditi i sami dovesti salatu, kulen ili čvarke. Oni moraju znati po kojoj će cijeni i kada dobiti hranu za svoje goste. Država je opet ta koja mora povući svoj potez. I prema turističkim subjektima, a i organizacijom na hrvatskom selu. Siguran sam da bi svaki hotel kupio hrvatske kobasice kada bi znao da će dobiti i količinu i kvalitetu koju ugovori. Ovako se dogodi da jedan moj poznanik skupi svojih 40 kulena i krene na makarsko područje. I onda obilazi nekoliko dana restorane i proda ih. Bude zadovoljan prodajom. Ali to nije posao. Nije siguran da će mu to iduće godine uspjeti pa svake godine proizvede 100 kulena pa što s njima bude, bude.
RUKOVANJSKI: Veći je problem što djeca poljoprivrednika ne polaze srednje poljoprivredne škole. One trebaju biti osnova razvoja naših poljoprivrednih gospodarstava. Pa ih na kraju nema dovoljno. Imamo samo nekoliko specijaliziranih poljoprivrednih škola u Slavoniji i Baranji. Ostalo su škole u kojima ima poneki razred poljoprivrednoga smjera. I lijepo je što imamo te razrede, ali samo specijalizirane strukovne i poljoprivredne škole uče struci. I ako bi dijete išlo u takvu poljoprivrednu školu, u pravilu je ona stotinu kilometara daleko i sve troškove mora snositi obitelj. Potrebno je stimulirati i stipendirati školovanje djece poljoprivrednika. Bilo bi dobro da u sklopu tih škola ili u blizini bude i učenički dom. A fakulteti i studiranje druga su priča. Ako već s dvadesetak godina života OPG ne može bez toga djelatnika, kako onda ići u Zagreb ili Osijek na pet, šest, sedam godina? Otići će netko i ne će se više nikada vratiti da bude nositelj OPG-a. Posebno ako se radi o ženskom djetetu.
Fakulteti i veleučilišta moraju se približiti poljoprivredniku. Bi li to bilo više u tipu izvanrednoga studiranja, pa da se u mjesec dana odslušaju svi kolegiji te da se organiziraju ispitni rokovi periodično u nekoliko dana? Svakako je važno naći model. Ako smo u mnogim slučajevima našli modele studiranja i polaganja ispita virtualno, internetom, onda bi to mogli napraviti i poljoprivredni fakulteti. Član OPG-a ne može cijelu godinu sjediti u Osijeku i Zagrebu i tamo trošiti teško zarađen novac svojih roditelja. Za to već ima primjera u hrvatskom školstvu: npr. nogometni ili odbojkaški trener koji dobiva plaću mora završiti barem višu trenersku školu, što je status tzv. bakalaureata, kao i kada se završi poljoprivredno veleučilište. I za njih se, kako bi cijelu godinu radili u svojim klubovima, organiziraju ubrzana predavanja od nekih tri tjedna u jesen i tri u proljeće. Onda se sami s profesorima dogovaraju za ispite, a često ih polažu i internetom… Fakulteti su nam u tom smislu zastarjeli i staromodni pa zato nam najkvalitetniji mladi poljoprivrednici i ne idu na poljoprivredne fakultete osim ako nisu iz nekoga sela koje je blizu Zagreba ili Osijeka. Od broja upisanih studenata na poljoprivredu radi se barem o polovici onih koji su to upisali zato što ništa drugo nisu prošli, a željeli su na drugi fakultet. Prilagoditi se svakako mora i srednje školstvo. Uče se napamet gradiva koja su u poljoprivredi zastarjela. Zašto ne bi učenici srednje poljoprivredne škole išli jedan tjedan na nastavu i spavali u domovima kod takvih škola, a drugi bili na praksi na svom imanju. Ili primjerice bili dva mjeseca u školi, a onda dva kod kuće na praktičnoj nastavi. I kod upisa na fakultet treba ipak dati koji bod prednosti onima koji su išli u srednju poljoprivrednu školu. Tako primjerice pri upisu na Medicinski fakultet u Rijeci dodatne bodove dobiju oni koji su išli u srednju medicinsku školu. Dakle, pozitivnih primjera u našem školstvu, onom srednjoškolskom, kao i visokoškolskom, ima, samo treba imati volje da se primijeni i u školovanju poljoprivrednika. Razvila su se doista kvalitetna poljoprivredna veleučilišta. Trebalo bi naći načina da što lakše nakon tri godine na veleučilištu studenti nastave još dvije godine na fakultetu, da bude što manje razlika za polaganje te da se omogući studiranje četvrte i pete godine na način da što manje izbivaju iz svoga sela i s gospodarstva.
RUKOVANJSKI: Zbog kružnih tokova, obnovljenih seoskih domova kulture ne ostaje se na selu, pa čak ni što se silom pokušava omogućiti opstanak školske zgrade s jednim učenikom. Nije li bolje da svaka mlada obitelj zna da će im svako dijete država odvesti na nastavu u obližnju veću školu i vratiti nazad? Da svako malo imaju prijevoz do većega mjesta i da ih to jednako košta kao da putuju od Trešnjevke do Zrinjevca. I da je uvijek jasno da će svako dijete otići u srednju školu i svaki dan se vratiti natrag a da to jednako košta kao da su iz Novog Zagreba išli u neku gimnaziju na drugom kraju grada. Ne smije se osjetiti da čovjek živi u malom mjestu. A u Hrvatskoj ni jedno selo nije udaljeno više od 50 kilometara od većega mjesta u kojem postoje škole, bolnica i slično. Primjerice od sela Bizovca ili Laslova do Osijeka u školu se stigne za 20 minuta, a od jednoga do drugoga kraja Zagreba i do 45 minuta, ali u Zagrebu se vozi za desetak kuna i linije su česte, a od Osijeka do Bizovca za dvostruko više i vrlo je rijedak prijevoz. Srediti te prometne veze ipak je jeftinije nego održavati u svakom selu školu za dvoje djece ili imati doktora baš u svakom selu. Dovoljno je znati da se do liječnika stiže brzo u svako doba dana i noći. Dakle komunikacije su velik problem.
RUKOVANJSKI: Očekujemo da za poljoprivrednika propise i zakonodavstvo prati savjetodavna služba. I tu se vraćamo opet na priču udruživanja i zadruge. Zaposlenik u toj udruzi ili zadruzi mora to raditi za poljoprivrednike. Jer poljoprivrednik je taj koji proizvodi pa ne može on biti još i dobar pravnik, pa onda i dobar marketinški stručnjak, pa financijaš sposoban. To moraju raditi udruga i zadruga. Ali bez problema će općina zaposliti dodatnu čistačicu, djelatnika u pravnoj službi, financijskom odjelu općine, ali da zaposli agronoma ili poljoprivrednoga savjetnika, to nikada nikomu još ni u jednom selu, općini, nije palo na pamet. Zanimljive su savjetodavne službe, kabinetski činovnici među kojima mnogi nikad nisu vidjeli razliku među sjemenima pšenice, kukuruza, ne znaju kako se slaže brazda, zapravo nisu vidjeli teren. Zamislimo savjetodavca kojemu je prvo radno mjesto u savjetodavnoj službi. Čudo jedno. Koji su to sve »vunderkindi«. I kao slučajno svaki ima neku političku grupaciju koja ga prati. Kako se mijenjaju vlasti, tako se pune uredi ne samo savjetodavne službe, nego svih mogućih agencija i drugih služba.
RUKOVANJSKI: Tu smo nekako u razini ostalih razvijenih zemalja EU-a. Uvijek nešto malo »kiksamo« u tehnologiji, ali to ne utječe mnogo na rezultate. Naime, postavlja se često pitanje je li bolje uložiti 100 kuna u prskanje i na kraju zaraditi 110 kuna ili uložiti upola manje a zaraditi samo malo manje negoli kada smo uložili mnogo više. Poljoprivreda se mora voditi olovkom. I gumicom ponekad. Ali naša proizvodnja industrijskoga bilja mnogo je bolja od drugih grana. Vjerojatno zato što nam je jedan dio uljara i šećerana preživio, kao i duhanska industrija. Nedostatak većega broja prerađivačkih kapaciteta često je smetnja boljim rezultatima iako moramo priznati da imamo dobre rezultate kod industrijskoga bilja. Smatramo da smo dobri u proizvodnji korijena šećerne repe, duhana, svih vrsta uljarica, posebice soje.
