Da je Turgenjev danas živ i da piše knjige, osim što bi kao nihilist možda bio »in«, njegovo bi se glavno djelo umjesto »Očevi i djeca« zvalo »Djeca i očevi«, garant! Evo u nedjelju, za »velikim« obiteljskim ručkom, nisam pravo završio ni najkraći mogući blagoslov nad jelom, a moja je ženica, ujedno bakica, Jelica već uredno »nalijevala« juhom tanjure. I to prvo djeci, unučadi, a ne prvo mužu, glavi obitelji, »pateru familiasu« meni, kako se nekoć radilo u kući moga djeda i svakoj pristojnoj familiji. No dobro, strpljivo i ponizno (kao izbornik najdražih »Vatrenih«) pričekao sam dok su si svi natrpali, a onda kad sam sebi nalio i krenuo po komadić mesa iz juhe, dočekao me prodoran ženin glas: »Deda, nemoj! Baš taj komad naš Markić najviše voli…« A Markić drži u rukama mobitel i bulji u nj dok ga majčica hrani stavljajući mu zalogaje u usta kao da šopa gusku. Pokušavam primijetiti da to nije baš odgojno, ali me istoga trena stereo stišavaju žena i kći, jer »jedino tako sve pojede, dok ne vidi što mu mećemo«. Sestrica mu Emica pak ima u tanjuru neku gumenu živinu, kao »skupa s njom jede« jer ona »ne će bez svoga Miceka«. Stišavam se i jedem svoja posla. U glavi razapet između misli kakav bi sad »kraval« napravio moj djed da je živ (sve bi nas postrojio i sav nam digitalni i »eduka« pribor za jelo pobacao) i zapažanja kako se danas djeci, bar u mojoj kući, baš u svemu popušta. A po onome što mi pričaju pajdaši nakon drugoga gemišta, čini mi se da ni kod njih nije bolje ništa… Prijeti se djeci kaznama, ali ih se u konačnici samo nagrađuje, popuštanjem. Pa postaju sasvim imuna na naše opomene. Kad sam neki dan zamolio unuka da mi doda šrafciger, prvo me triput nije čuo, a kad sam mu rekao da se ostavi tog mobitela, ledeno me pogledao i rekao da mu ga tata dopusti. Konačno, kad sam zakrvavljenih očiju ispustio Tarzanov urlik, mali je ustao. I nije znao što je šrafciger.
A opet, kad se smirim, kad pročitam ili čujem koliko nam se manje dječice iz godine u godinu rađa, umah i sam postanem popustljiv, »mek ko putar«… Ta, ljudi moji, moramo ih paziti više no ikad prije, držati ih kao kap vode na dlanu, kao oko u glavi i kako se sve još ne kaže za čuvanje onoga čega nema u izobilju. Valjda su baš zato i današnji roditelji postali tako popustljivi da u većini obitelji vlada »djecokracija«… Ma, »djecoktatura«! Muči me još samo nisu li oni, roditelji, tu »mekinjavost«, mekušastost preslikali od naših »većih otaca« ili je možda bilo baš obrnuto? Jer i ovi politički i državni, ali i crkveni oci, »roditelji«, slično prolaze… Zapovijedaju, pozivaju, opominju, prozivaju… A onda, kako ni sami sebe pravo ne čuju, njihova ih »djeca«, narod i vjernici, slabo ili nikako ne slušaju! I na kraju?… Pojede vuk magare! Pa se (nam) neposlušnima dogodi otprilike isto što i našim »markićima« i »emicama«. Jer i »veleroditelji« letargično zažmire, popuste i sve dopuste. Valjda je i to samo zato što nas sve manje ima, i u narodu, i u crkvama?
