– Pa kud’, »pajdaši«? Kud ste krenuli? – »zaskakuje« nas, iz kornera naizgled zatvorenog prozora, susjed Marijan, baš u trenutcima dok Debeli i ja natrpavajući njegov auto želimo srušiti Arhimedov zakon. – Koliki frižideri i boce, zar opet »Vatreni« negdje igraju? Kako ste se natrpali, uz vas će turistički val postati plimni! Kud to idete?
– Kud idemo na Veliku Gospu??? Pa na proštenje! Pfff… – odgovara Debeli »pišteći«, dok u premali »gepek« pokušava ugurati još nove »livadne podmetače« – pfff…, a moraju nam stati još dvije žene, jedna punica i Vilkecov mali… pfff… Pa kaj ti, Marjanček, nisi ni kršten kad takve bedastoće pitaš? Sigurno si po Gospi i ime dobil, a sad je ne želiš ni pogledat??
– Ajaaj, pa vruće je za krepati… Bolje ću se tu doma legnuti ko petokraka pa iz kreveta malo gledati misu, sigurno će biti na telki, zar ne? – lijeno krenu Marijan tamnim zastorom zatvarati svoj odškrinuti prozor u svijet. – Osim toga, pa zar nije svake godine to sve isto? Isti blagdan, ista Gospa, ista prepisana propovijed, sve isto! Ili možda ove godine idete u neko drugo proštenište? Pazite samo da vam i tamo ne naleti prošlogodišnji propovjednik, ha, ha! Sigurno kruže naokolo da zavaraju vjerničko stado, ha, ha…
– Vruće ti je?? A nije ti bilo vruće za Dan pobjede potegnuti sve do Knina? – jednom da sam i ja informiran, zahvaljujući kavici s punicom. – Tamo si sigurno čuo nešto novo?
– Pa… išao sam se pokloniti žrtvama! – brzo se naš »zna se« Marijan dosjetio plemenitog razloga: – A ako baš hoćeš, lijepo je tih dana čuti i naše čelnike, kako lijepo govore o Hrvatskoj i veličanstvenoj pobjedi naših branitelja. Bar tih dana rekne se pošteno sve…
– Baš, i to sa svih strana, znutra i izvana! – prekinu ga Debeli. – Ma, stari moj, to ti je tek pravo ponavljanje istoga! Svatko odvergla svoje, kak’ da imaju napisane uloge! Pa se naši malo zakunu na hrvatstvo, odcitiraju koju mudru Francekovu, spomenu branitelje s krunicama i neodređene okupatore, tol’ko da mladi skuže da su im se starci fakat borili protiv nekih agresora… Poljube zastavu, metnu ruku tam’ gdje misle da im je srce, skuhaju se na svečanoj misi… A njihovi, »Oluju« iznova nazovu »hronikom planiranog zločina« ili »ustaškom operacijom«, a proslavu »sotonističkim pirom«, pa ne dođu u Knin, dopumpaju lanjske brojke o stradalima i prognanima ne bi li dosegli komunizmom napuhane jasenovačke rekorde, podignu postotke porušenih kuća i neisplaćenih mirovina »nevinim« rušiteljima Hrvatske…
– Pa eto, to ti ja velim! – uhvati Marijan »bezračni« trenutak Debelog pa se ubaci. – Bar tih dana svi vele ono što zapravo misle!
– A onda, ni tri dana nakon toga – dođe brzo Debeli do daha – i prvi i drugi, i naši i njihovi, postanu jedni te isti, silno zauzeti oko »uspostavljanja klime povjerenja u regiji i regionu«, a alergični na spominjanje pravde i istine o ratu.
– Je, je – s odobravanjem prihvati Marijan – pa nam onda nastave ispirati mozak svojim »recitalom« o tome kako »živimo u 21. stoljeću«, kako »moramo zaboraviti sukobe iz prošlosti«, »graditi europsko zajedništvo«, i što sve ne… I tako sve do idućeg Dana pobjede, kada čovjek čuje sve po istini…
– Vama su stvarno isprali mozgove kao more šljunak na plaži! – ne izdržah. – Pa »recital« je baš jedino ono što nam vele na Dane pobjede, a ovo sve ostalo… to misle ozbiljno! Blago nama s vama takvima, na izborima svakima! Uff… idem radije još jednom ponovno slušati kako je Gospa uznesena na nebo nego da skupa s vama »padnem s Marsa«!
