Počeo sam zaboravljati. Ne samo gdje sam ostavio ključeve ili što sam jutros jeo za doručak, nego čak i važna obećanja, pa i preuzete obveze. Premda mudriji (stariji) kažu kako to nije loše jer »ako ti je danas muka od čega, smirit će te spoznaja da se sutra toga ne ćeš sjećati«, nisam presretan s tim. Počinjem se osjećati baš kao da sam glasač jedne od jedine dvije (ili dvije u jednoj?) dosad nam vladajuće stranke… Ono, od izbora ovih ili onih, unatoč kletvama i zakletvama, do novih izbora sve zaboravi pa opet glasa za iste… Užas! Požalio sam se i kćerima na vlastitu zaboravljivost, ali su samo odmahnule rukom i rekle: »Dok ti napamet znaš u koje razrede idu Petra i David, dok pamtiš šifre za ulazak u dva vrtića i nazive četiriju grupa ‘gumbića’, ‘mravića’ i ostalih ‘šmrkljića’ u kojima su naša djeca, dotle si ti u top-formi!« I što im mogu, krenuo sam u drugo polugodište… Sada imam i novu zadaću: povezati se pobliže sa zaštitarom, koji mi se ispriječio na putu do »boravak-učiteljice«, kojoj sam već počeo nositi i bajaderice kad bih ranije izvlačio djecu… Još uvjeravam nadobudna zaštitara da mi brada nije »teroristička«, kao ni krabulja koju navlačim sve do ispod očiju, samo zato da kolesterol-žile zaštitim od zimskih minusa… Ah, nakon tolikih medijski razvikanih »dana otvorenih vrata« ovoga i onoga (mislim da su i škole bile na popisu) sad nastupili strogi »dani zatvorenih vrata«? Ha, nova doba, nova prava, nova strava? Ne znam, prije samo pola stoljeća zadnji put sam bio »dežurni« na školskim vratima, ali nekako danas ne bih volio biti đak. K tomu, mrvu sam zbunjen. Što čekaju s vrtićima? Naime, tu još nema »uniformi«, još uvijek mirno ulazim (istina na zaključana vrata) samo uz pomoć šifre ili, češće, kad mi neka mamica i bakica ljubazno pridrže vrata dok one izlaze. Nisam im sličan, ja kad izlazim s unučadi iz vrtića jako pazim da u taj čas nitko ne ulazi, da ne bi poslije bilo: »Stariji, već pomalo dementan, gospodin je pustio u vrtić osobu koja je kasnije počinila…« Ufff, vidite li koliko sam postao lud?! A već u godinama. Što očekivati od malih osnovaca? Jao nama. A opet, mislim si, ne daj Bože da sad netko »otkrije« kako je lako ući u vrtiće jer ako i tamo postave »žandare«…
Konačno, nakon još jednog uspješnog penzionerskog prikupljanja unučadi po školama i vrtićima, odmah po ulasku u dom shvaćam da sam još jednom pao na »testu pamćenja«…
– Pa opet mi nisi dovezao one metalne ljestve koje sam jučer obećala susjedi Marici?! – nemilosrdna je ženica mi Jelica. – A obećao si… Da nisi ti počeo zaboravljati?
– Ja? Zaboravljati?! Što ti je! Ja sam samo okrenut budućnosti pa ne mislim na jučer, nego na sutra! – šarmantno joj odgovorih, a u sebi pomislih što i ja ne dobijem nekog zaštitara na ulaznim vratima?! Bar za zaštitu od svih tih susjeda koje k mojoj ženi dođu »samo po prezle«, a onda se te njihove krušne mrvice pretvore u cijele, satima brbljanja nadjevene »pogače«! Zar su još samo kod nas »dani otvorenih vrata«?
