U istočnom zaleđu Šibenika, gdje se čini da u ljetnim mjesecima i pri jakoj žegi tek vjetrenjače donose dašak vjetra, nalazi se Gornje polje koje s jedne strane grle obronci Trtra, a nakon uzvisina i udolina skriva se s druge strane primorski dio u koji se smjestilo nekoliko raštrkanih mjesta, među kojima je i Danilo. U takvom »mješovitom« ambijentu prostora i mentaliteta šibenskoga predgrađa kontinuitet življenja bilježi se više tisućljeća. Dobar urod, plodno polje, nepresušna podzemna vrela – očito su razlozi koji su na području Danilskoga polja naselili ljude još u davnoj prošlosti, a kasnije se ondje razvio i rimski grad Rider… Danas cijelo područje djeluje pusto, broj stanovnika u tom prirodnom biseru sa značajnim arheološkim nalazištima u stalnom je u padu – možda i zbog pripeke koju se tamo teže podnosi nego na obližnjim plažama. Čvrsti, jaki, stameni – preživjeli su tamošnji stanovnici turska osvajanja i najezde, no »bijela kuga« sada prijeti i sve više zabrinjava. Danilci žele ono što im je darovala prošlost iskoristiti za bolju budućnost i prosperitet svojega mjesta.
U tim nastojanjima imaju podršku i sadašnjega vodstva danilske župe koja okuplja oko 850 stanovnika koji dolaze na misna slavlja u pet crkava – župnu crkvu sv. Danijela u Danilu, crkvu sv. Ante u Kraljicama, crkvu sv. Ivana Krstitelja u Slivnom, crkve sv. Petra i sv. Jure mučenika u Birnju.
Franjevac Krešimir Mikelić u župi je od 2012. godine, rodom je iz Kljaka pa mu je poznato stanovništvo, za koje kaže da se miješa mentalitet Zagore i onih koji gravitiraju prema moru. »Kada sam preuzeo župu od fra Stanka Dotura, u župi je bilo više od tisuću stanovnika prema popisu koji je radio 2005. godine. Ja sam prvih godina bilježio i došao do podatka da broj župljana jako pada jer godišnje imamo 40 sprovoda, a samo četiri krštenja. Posebice se ta negativna bilanca osjeća u Kraljicama, Slivnu i Perkoviću, a u područjima bliže Šibeniku taj trend nije toliko izražen. I sami su mještani ponekad začuđeni tolikim padom broja stanovnika, kojih je svakim danom sve manje i manje«, govori župnik Mikelić, koji je u prošloj godini imao 35 sprovoda, tri krštenja, sedam prvopričesnika i 19 krizmanika.
Iako povijesno stara, župa Danilo samostalno je ponovno uspostavljena 1956. godine, a još nakon oslobođenja od Turaka pastoralnu brigu za taj kraj preuzeli su franjevci koji su i doveli narod iz unutrašnjosti. Crkve na Danilskom polju i svetci zaštitnici kojima se narod utječe svjedoče o vremenu ranoga prihvaćanja kršćanstva na tom području. Župna crkva sv. Danijela izgrađena je na rimskim ruševinama, a nedaleko se vide ostatci starokršćanske bazilike iz 5. stoljeća. Crkva i vjera ondje su se očuvale kroz stoljeća, sve do danas.
»U svakoj crkvi slavi se svetac zaštitnik, a nedjeljom se uz misu u župnoj crkvi slavi i misa u jednoj od filijala. Sve su te crkve zahvaljujući prijašnjemu župniku dobro uređene. No kada god treba nešto odraditi, postoji desetak pouzdanih vjernika koji su spremni uskočiti i pomoći za sve radove i uređenja. Nedavno smo uredili okruženje župne crkve, postavili nove pragove, napravili mrtvačnicu«, kaže franjevac Mikelić, čiji je susjed – odmah uz župnu kuću – poznati košarkaški trener Neven Spahija, rodom iz Danila, koji je na parceli zasadio masline nakon što je i ondje otkriveno arheološko nalazište.
Upravo po maslinama Danilo odnedavno postaje sve poznatije jer su razvili jedinstven projekt temeljen na arheologiji i maslinarstvu – ujedinjuju proizvođače maslinova ulja pod nazivom »Oleum Riditinum« (Riditsko ulje), predstavljajući ga kao autohtoni suvenir podrijetlom iz Danila. Župnik Mikelić smatra da upravo okupljanje malih proizvođača može dovesti do bolje situacije. »Obrađeno je oko 50 posto Danilskoga polja, ali mnogi tu rade samo za sebe, rijetki su profesionalci koji od toga žive. To je podneblje s dobrom klimom idealno i za proizvodnju vina koje bi bez problema moglo dobiti oznaku vrhunske kvalitete«, govori župnik koji i sam u svojem rodnom mjestu Kljaci proizvodi vino kojim se koristi za misu. A iza župne kuće u Danilu nalazi se pravi mali raj na zemlji, gdje u suživotu s prirodom župnik provodi svaki slobodni trenutak. U šali spominje da ima nekoliko milijuna kućnih ljubimaca, a riječ je o pet zajednica pčela koje drži u košnicama. Obrađuje i vrt u kojem sada dozrijevaju rajčice, krastavci, paprike, krumpir, a sam je izradio i automatsko navodnjavanje vrta iz gusterne…
Uz taj fizički rad, župnik je prepoznatljiv i kao književnik, od djetinjstva se bavi poezijom i prozom, ima nekoliko objavljenih djela, a zapažen je i po svojim glazbenim uradcima te sviranju instrumenata. Umjetnost i kultura mu, očito je, nisu nepoznanice. Pomalo na osami, okružena grobljem i arheološkim nalazištem, nalazi se župna crkva, pa se na misu dolazi automobilima. Pedesetak vjernika redovito je na nedjeljnoj misi pa poznaje svakoga osobno. Iako malobrojni, vrlo su dobro organizirani – zna se tko je na koru zadužen za pjevanje, među mlađima su »regrutirani« ministranti, uigran je tim za prikupljanje milostinje, razrađen raspored za čišćenje crkve…
Redovita je na misama Nediljka Spahija (61) otkada se udala u Danilo prije 41 godinu, ali svjedoči da se u vrijeme komunizma još manje dolazilo u crkvu. »Ljudi su s vremenom progledali, oduševljena sam kada vidim da je narod počeo ići u crkvu, da smo složni i da možemo zajedno raditi, ali i moliti. Uvijek sam dolazila na mise i bila na usluzi župniku. Zadovoljna sam župom i svećenikom. Ne bih mogla imati ispunjenu nedjelju da ne dođem ovamo na misu i ne susretnem svećenika«, govori župljanka Spahija, koja poimence zna nabrojiti sve župnike koji su bili na službi u Danilu. Sa suprugom Antom, umirovljenim braniteljem koji je bio zaposlen u Tvornici lakih metala u Šibeniku, sada obrađuje 1300 čokota vinograda, peku rakiju, imaju domaće životinje te svjedoči da sa svoje kuće na uzvisini može vidjeti Jadransko more, a za lijepoga vremena i talijanska brda.
Među nekoliko entuzijasta koji svoje vrijeme i energiju spremno daju za napredak župe i mjesta jest i Nine Vučenović, koji ne negira sadašnju tešku situaciju što se tiče odumiranja mjesta i župe, ali odgovara da imaju viziju i spremni su poduzeti korake da bi doživjeli novu renesansu. »Mi smo malo mjesto, no dijaspora nam je široka. Da se ljudi nisu iseljavali, tu bi bio gradić… A na misi nas je malo i zbog toga što dosta ljudi radi u turizmu u Šibeniku. Sjećam se u svojoj mladosti da nas je u crkvi znalo biti samo nekoliko. No to se sada promijenilo«, svjedoči Vučenović i najavljuje da će ovogodišnju župnu proslavu nakon dugo godina – osim svečane mise i procesije sa zastavama svih crkava iz okolnih mjesta – pratiti i druženje uz feštu i nastup kulturno-umjetničkih društava i klapa iz okolice.
Uz duhovni program, njihov će nastup tako dati i glazbenu notu za dan njihove župe. »Često sam znao ostavljati privatne stvari kako bih pridonio dobitku zajednice, jer kada čovjek voli svoje mjesto i župu, ništa mu nije teško. Čemu živjeti ako se ne ostavi neki trag, ako se čovjek ne potrošio za dobrobit zajednice? Uvijek ima onih koji će kritizirati, to je lakše«, napominje Nine Vučenović.
Rodom iz Danilo-Birnja je Ana Bulat (27) koja se nedavno udala i odselila u Mirloviće. Do tada je svirala u župnom zboru koji pjeva na nedjeljnoj misi u 10 sati. »Počela sam svirati na poticaj prijašnjega župnika kada sam imala 13 godina. Išla sam u osnovnu i srednju glazbenu školu pa mi je odgovor na molbu župnika bio lakši. Dolazila sam svake nedjelje, bez obzira kada bih ujutro legla, a za 15-20 pjevača imali smo i probe petkom. Ustrajnost mi je davala vjera u Boga i doživljaj kroz taj glazbeni izričaj, posebice onaj modernije duhovne glazbe. I ovdje smo u Danilu pokušali ‘progurati’ moderniji glazbeni izričaj, naučili smo dosta novih pjesama, no sada ih je teže otpjevati kada nema tko svirati«, kaže Ana Bulat, koja rado svrati u svoju rodnu župu te zasvira orgulje na koru kada su veće župne svečanosti. Upravo s tog mjesta vidi se lijep glavni mramorni oltar i na njemu slika sv. Danijela, kao i u lađi drveni izrezbareni i pozlaćeni Gospin oltar te staro drveno raspelo.
»U manjoj sredini mnogo je teže animirati za duhovni život. U moje vrijeme djetinjstva bilo je više djece, odlazili smo na hodočašća, susrete mladih, uspjela se okupiti jezgra. I sama sam bila animatorica mladih u Šibenskoj biskupiji pa smo organizirali susrete i druženja za krizmanike u župnoj kući«, prisjeća se mlađih dana Ana Bulat, a jedan od događaja iz domene pastorala mladih koji se pamti u danilskoj župi jest i prošlogodišnja korizma, kada su mladi cijele Šibenske biskupije na svoj križni put krenuli upravo iz njihove župe. Više od stotinu mladih koračalo je 16 kilometara do šibenske katedrale, a u molitvi i žrtvi pratila ih je predivna priroda, kao i crkve i kapelice Danilskoga polja u kojima su zastajali na postajama križnoga puta.
Mlađu generaciju koja se doselila u Danilo predstavlja Marija Klisović, koja zajedno s drugim roditeljima žali što je područna škola za prva četiri razreda u njihovu mjestu pred zatvaranjem. Ipak je unatoč svemu zadovoljna… »Mir, tišina, prirodan život – sve su to prednosti života u Danilu. Draž življenja u malom mjestu to je što se ljudi više poznaju, druže se i više su zajedno. Organiziramo zajednička druženja i večere s fratrom po našim obiteljima. Dijelimo i probleme, i slavlja, i veselje! No kada je čovjek sretan i zadovoljan, nije važno gdje živi, ali treba spomenuti da se ovdje još uvijek poštuje i vrjednuje tradicionalni pogled na život, za razliku od grada, iako nismo toliko izolirani. Desetak minuta udaljeni smo od Šibenika, tamo mnogi rade, odlaze na školovanje, sasvim smo vezani uz grad, dnevno znamo ići 2-3 puta u Šibenik«, svjedoči Marija Klisović, koja je u Danilo došla iz Draga kod Pakoštana.
Sličnu priču pripovijeda i Iva Klisović, kumski vezana s Marijinom obitelji, koja se s mora doselila u Danilo i koja – kao i mnogi – zaziva bolju autobusnu povezanost između mjesta i Šibenika. Njezin suprug Ivica aktivan je u župi i u mjestu te govori o zatvaranju područne škole: »Moj bi sin Luka kada se trebao upisati u prvi razred bio jedini učenik u razredu, pa smo ga poslali u Vrpolje. Kada sam ja išao u školu, bilo nas je u razredu 23, dakle u cijeloj školi bilo je 80-ak učenika od prvoga do četvrtoga razreda, a sada su u sva četiri razreda samo četiri učenika. Svi su moji prijatelji i vršnjaci otišli u grad, osjetno je iseljavanje i to nas žalosti.«
Župljanka i jedna od inicijatorica okupljanja župnoga zbora Nada Junaković (49) sjeća se kada je Danilo imalo mnogo više djece i mladih, ali i kada su vjeronauk pohađali u župi – subotom ili preko ljeta. Nije to uvijek za njih bilo bezbrižno vrijeme jer bi – kako svjedoči – zbog toga u školi osjetili negativne posljedice na ocjenama. »Sve nas je manje – mnogi su dobili stanove u Šibeniku, neki su umrli, drugi se nisu udavali i ženili pa nemaju potomaka. Sjećam se još kada je autobus vozio radnike iz Danila u TLM. Oni koji su preostali sada živjeti ovdje bave se poljoprivredom, obrađuje se zemlja. Vrijedan je ovo narod, a bave se i stočarstvom«, svjedoči knjigovotkinja zaposlena u Šibeniku Nada Junaković, kojoj odgovara mirni i prirodni ambijent Danila.
S tako Bogom danom plodnom zemljom u Danilu nema materijalnoga siromaštva. Postoji nekoliko obitelji kojima je pomoć dobrodošla, ali u svim izvanrednim situacijama uskače socijalna služba koja vodi brigu i o starima i bolesnima u selima Dalmatinske zagore. Kada se pojavi neka potreba, i župna zajednica spremno uskoči u pomoć, no Caritas nije uspostavljen. Upravo tu susjedsku solidarnost koja se očituje u manjim mjestima ističe odgojiteljica Marija Klarendić (38), rodom iz BiH. »Ovdje je sve intimnije, svatko svakoga zna, uskočimo upomoć kada zatreba, brzo saznamo i ako je što dobro ili loše, svi smo povezani. Mala mjesta imaju svoju dušu. U našem okruženju nema vrtića pa iz Birnja putujem na posao u Šibenik, no kada bi se okupila sva okolna mjesta, mogla bi funkcionirati jedna mješovita skupina«, napominje majka troje djece Klarendić, a njezine riječi prisnažuje još jedna predstavnica srednje generacije u Danilu – došljakinja Sineva Galijatović (39), trenutačno nezaposlena prodavačica koja se kod kuće brine za četvero djece.
Za mlađe generacije u Danilu već dva desetljeća organizira se malonogometni turnir u ljetnim mjesecima, a u Zagoru dolaze djeca iz nogometnih klubova Dinamo, Hajduk, Rijeka… Da djeca iz grada vole doći u Danilo, gdje imaju mnogo prostora za igru i zabavu, svjedoči i Jelisava Junaković (77), koja se sa suprugom u Danilo vratila u umirovljeničkim danima, još 1995. godine, a nerijetko joj navrate unuci. S dozom životne mudrosti govori o svojem angažmanu: »Nije mi ništa teško učiniti, što mogu napravim. Shvatila sam da u zboru mogu zahvaliti Bogu pjesmom, pa sam se odlučila uključiti, uvijek sam najstarija među njima. Nama starijim ljudima ovdje bi dobrodošla ambulanta, a onima koji ne voze autobusna linija«, svjedoči Jelisava Junaković, koja obavlja poslove i po vinogradu. Ističe da su u njihovu kraju najbolje sorte bijeloga vina plavina i debit.
Svake nedjelje prije župne mise u crkvi sv. Danijela marijansku pobožnost vodi Ankica Vukšić (58), nastavnica razredne nastave u Šibeniku na Šubićevcu, rodom Vukovarka, čiji su roditelji u Domovinskom ratu također došli u Danilo. »Zahvaljujući Crkvi i zajednici, ovdje sam prihvaćena, svake se nedjelje sastajemo. Gospodin je sve posložio, uz Božju snagu sve uspijevam: Bog je zaliječio rane i sada sam radosna i sretna. Ljudi koji dolaze na misu uglavnom su redoviti i ustrajni. Župnik nam je predivan, svojim radom uspijeva imati na okupu jednu skupinu koja je redovita i aktivna«, svjedoči Ankica Vukšić i kaže da bi bila najsretnija kada bi mogla raditi u nekoj od područnih škola jer su izvan grada djeca mirnija i više poštuju starije.
