Od vremena do vremena spominju se penali koje bi Hrvatska trebala plaćati ako ne bude postigla postavljene kriterije uz gospodarenje otpadom, s druge strane građani glavnoga grada Zagreba nezadovoljni su zbog neredovitoga odvoženja i smećem »okupiranih« zelenih otoka. Na koji način riješiti te probleme u velikom i kompleksnom sustavu gospodarenja otpadom, za »Glas Koncila« govori dobar poznavatelj tematike iz sektora održivoga gospodarenja otpadom Danko Fundurulja. On je potpredsjednik Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom i predavač na Tehničkom veleučilištu Zagreb, ima dugogodišnje iskustvo na izradi projekata i u istražnim radovima iz područja obrade komunalnoga otpada, a bavi se i opasnim otpadom, studijama izbora lokacija i studijama utjecaja na okoliš te je autor znanstvenih i stručnih radova iz područja zbrinjavanja otpada.
FUNDURULJA: Sve podatke detaljno prati Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, a mogu se pronaći u izvješću o komunalnom otpadu. Najvažnije su brojke sljedeće:
Hrvatska stvara oko 1,7 milijuna tona otpada godišnje, od toga odlaže nešto manje od 1,3 milijuna tona, a ostatak se reciklira, što znači da je stopa recikliranja u prosjeku oko 25 %. Ako se uspoređujemo sa susjednim zemljama izvan Europske unije, to je dobar rezultat, budući da se u okolnim zemljama reciklira između 5 i 10 %, no prosjek Europske unije mnogo je bolji – iako i ondje ima različitih primjera. Vezano uz recikliranje treba se referirati i na aktualni Plan gospodarenja otpadom, koji je provedbeni dokument Strategije gospodarenja otpadom i na snazi je do 2022. godine. U njemu – kako smo već upozoravali u Hrvatskoj udruzi za gospodarenje otpadom – stoje nerealni ciljevi: on sam po sebi nije loš, ali je nerealan. Jedan od primjera jest to da će Hrvatska za tri godine dosegnuti stopu od 60 % recikliranja otpada. Takve zahtjeve pred zemlje članice ne postavlja ni Europska unija jer posljednja pravila EU-a s pravno obvezujućim ciljevima za recikliranje otpada i smanjenje odlaganja otpada iz srpnja 2018. godine ističu da države članice moraju reciklirati najmanje 55 % otpada do 2025. godine te potom svake godine sve više do 2035. godine, kada bi ta razina trebala doći na najmanje 65 %. Hrvatska je dobila mogućnost odgode od pet godina za ispunjavanje navedenih ciljeva jer je među državama članicama koje su 2013. godine reciklirale manje od 20 % komunalnoga otpada ili odlagale više od 60 % na odlagalištima.
FUNDURULJA: Ne postoji čovjek koji radi i živi bez otpada. Nema društva koje ne proizvodi otpad, već je pračovjek počeo proizvoditi otpad. Riječ je o trajnom problemu, samo je pitanje na koji će se način rješavati. Još 1904. u Rijeci pod austrougarskom upravom izgrađena je spalionica koja je obrađivala jednu tonu otpada na sat i proizvodila 102 kW struje. U Zagrebu je prvo zabilježeno odlagalište 1611. godine, kada se otpad bacao ispod crkve na Gradecu. Potrebno je razumjeti i pojasniti pojmove, a kada govorimo o definiciji otpada, važno je znati da je otpad sve ono što netko odbacuje ili namjerava odbaciti. I novine u kojem će biti objavljen ovaj intervju bit će otpad kada se čitatelji budu htjeli riješiti novina. To što će možda biti bačene u spremnik za papir, ne ukida status otpada, nego će novine samo biti stavljene u reciklažni proces. Danas svaki hrvatski građanin stvori 400 kilograma otpada godišnje, a ta će količina rasti, budući da su te brojke kod stanovništva u razvijenijim zemljama veće. Primjerice, Beč je prije tri godine bio na razini od 550 kg proizvedenoga otpada po stanovniku godišnje, a sada je već došao na više od 600 kilograma. Rastom standarda, raste i količina otpada. Nije jednostavno ljude motivirati da što više odvajaju i recikliraju otpad – jer kada se prijeđe stopa od 10 % odvajanja, svaki postotak dalje traži sve veće investicije i sve ga je teže dostići.
FUNDURULJA: Jedan od izazova jest stalna promjena zakonske regulative. Postoje mjesta poput otoka Krka, koji je imao razvijen sustav gospodarenja otpadom i bio je jedan od najboljih u Hrvatskoj, a sada se, nažalost, situacija promijenila. Zakon i propisi mijenjaju se bez konzultacije sa strukom, komunalcima na terenu koji poznaju problematiku. Treba spomenuti i Zagreb, koji je prvi krenuo s reciklažom usporedno s Bečom 1989. godine postavljanjem 150 kontejnera za papir i 150 za staklo na području četvrti Trešnjevka te se došlo do razine od 12 % prikupljenoga odvojenoga otpada. No dogodila se promjena u upravljačkoj poziciji, nastao je krah sustava i sada smo ovdje gdje jesmo.
FUNDURULJA: Ne rješavaju se problemi zato što je u mnogim pitanjima nadležna država koja sve svoje propuste i grješke nadoknađuje iz poreza, a građani toga često nisu svjesni niti se pitaju kamo odlazi njihov novac.
FUNDURULJA: Europske i svjetske zemlje poput Njemačke, Austrije, Francuske, SAD-a, Kanade i Japana još su sedamdesetih godina prošloga stoljeća donijele zakon o otpadu, a Hrvatska u bivšoj državi uopće nije imala takav zakon, nego se jedino u zakonu o vodama sprječavalo zagađenje. Tek je 1995. donesen prvi zakon, a tu je riječ o odmaku od 25 godina u odnosu na druge svjetske zemlje i teško je 25 godina nadoknaditi u tako zahtjevnom području u kratkom vremenu. U zakonima i pravilnicima prvenstveno treba biti realan te inzistirati na uspostavi kompletne infrastrukture. Imam dojam da smo krenuli iz sredine, s dva postojeća centra za gospodarenje otpadom u Puli i Rijeci vidi se da ostaje neriješen problem kamo s ostatnim otpadom. On se dijelom odvaja na gorivi i biorazgradivi dio, no gorivi dio u Hrvatskoj nije riješen, a mogao je, primjerice, biti u cementnoj industriji. No udruge za zaštitu okoliša tužbama i odugovlačenjem onemogućuju takve projekte i onda dolazimo do apsurdne situacije budući da bi spaljivanje goriva donijelo manje zagađenja i štete nego nečinjenje.
FUNDURULJA: Ne trebamo izmišljati toplu vodu, ne može se zatvoriti krug bez cijeloga sustava – od odvojenoga skupljanja, obrade odvojeno skupljenih frakcija i preostaloga otpada koji nije odvojeno skupljen. Zakonska odredba naznačuje da se 50 % otpada mora odvojiti i reciklirati, a to se ne može riješiti bez sortirnica i kompostana. Centri za gospodarenje otpadom predviđeni su za obradu ostalih 50 % otpada – koji se u pravilu može obraditi mehanički ili biološki. No i nakon toga dobiva se dio otpada s kojim se nema kamo. Taj otpad mora ići u energetsku obradu otpada, zato sustav treba razviti do kraja. Planira se izgradnja četiri spalionice za energetsku obradu – za Zagreb, u Slavoniji, Dalmaciji i Rijeci. Jedna spalionica mora biti barem kapaciteta 100 tisuća tona otpada, a realno je očekivati da bi se ti objekti mogli izgraditi za 10-ak godina – budući da cijela procedura, od prikupljanja dokumentacije, preko rada s javnošću, edukacije – u najboljem slučaju traje toliko godina. Trenutačno je u Europi oko 450 spalionica, a uz Hrvatsku još nekoliko članica EU-a nema ni jednu spalionicu – to su Cipar, Grčka, Estonija, Latvija, Bugarska i Rumunjska.
FUNDURULJA: Bilo je poznato da se godinu dana nakon početka rada dvaju centara za gospodarenje otpadom mora zatvoriti sedam odlagališta u Istri i 12 u Primorsko-goranskoj županiji, a ta odlagališta još uvijek nisu zatvorena. Početkom godine Ministarstvo zaštite okoliša i energetike donijelo je odluku da se ide u zatvaranje još dodatnih 27 odlagališta, što bi se financiralo sredstvima Europske unije, no da se do toga dođe treba proći fazu projektiranja zatvaranja, prijavu na natječaj i druge korake. Ne vjerujem da su ta odlagališta zatvorena i da se na njima prestao odlagati otpad. Ne treba imati strah od odlagališta otpada, jer će ona uvijek postojati, to je fama da će nestati, jer će se na odlagalištu ostavljati inertni otpad koji se ne razgrađuje, on ne zagađuje i riječ je uglavnom o građevinskom otpadu. I Direktiva EU-a kaže da ćemo nakon 2030. godine moći na takvim mjestima odlagati 25 % otpada. Najgore je zatvoriti odlagalište koje još ima prostora za odlaganje, a onda se dio otpada mora voziti u drugo odlagalište i povećati trošak zbog transporta. Na 70 od još oko 100 aktivnih i otvorenih odlagališta u Hrvatskoj poštuju se u građevinskom smislu europske direktive koja govore kakva odlagališta moraju biti. No problem je što sva odlagališta rade nelegalno, jer nisu usklađena i ne ispunjavaju ono što je potpisano s europskim propisima u pogledu prihvata otpada. Hrvatska se obvezala da ne će prihvaćati neobrađeni otpad na odlagališta.
FUNDURULJA: Plastika jest najveći problem budući da je recikliranje plastike neisplativo, a i proizvodi se pet puta više plastike nego što je mogućnost obrade. To traži promjenu kompletnoga marketinga tvrtki koje rade s plastikom, no to ne ovisi o građanima – možda u manjem dijelu kada odlučuju hoće li kupiti sok u plastičnoj ili staklenoj boci.
Šira populacija ne zna da zapravo postoji sedam vrsta plastike, a mi ju prikupljamo svu zajedno, što onda predstavlja veliki problem. Od tih sedam vrsta plastike – tri su nereciklabirne, no ima i onih koje se mogu reciklirati i čak za tu sirovinu dobiti i 200 eura po toni. No za Europsku uniju i svijet nastao je problem kada je početkom 2017. godine Kina zabranila uvoz »prljave« plastike koju su spaljivali. Treba reći i o licemjerstvu velikih zemalja poput Ujedinjenoga Kraljevstva i Njemačke koje čak 30 % svojega otpada izvoze u zemlje poput Kine, Indije, Vijetnama i Malezije, gdje se otpad tretira na neekološki način, a s druge strane nameću standarde i obveze drugim zemljama.
FUNDURULJA: Nema segmenta privrede gdje se ne okreće novac; gdje god je kapital, tu je i novac, a za taj smo se sustav kapitalizma odlučili 1990. godine. Posao s otpadom u tom smislu nije ništa drukčiji. Zašto bi netko radio s gubitkom i minusom?
FUNDURULJA: Sve što je pod državnom upravom bitno je lošije nego kada to vodi privatnik. I u organizacijskom, ali i sigurnosnom smislu. Primjerice, privatnik će jako paziti da mu ne nastane požar na odlagalištu, jer ako se to dogodi, morat će iz svojega džepa platiti gašenje, što je izbijanje dobitka, a usto će imati i negativan stav javnosti protiv sebe. S druge strane racionalno će voditi tvrtku, ne će biti mjesta za uhljebljivanje. No ima i drukčijih primjera. Sjećam se kada sam prije 30 godina bio u Salzburgu i tamošnji je gradonačelnik rekao da nikada ne će dopustiti da privatni sektor uđe u otpad i otpadne vode. Ako se zna voditi takve objekte, dobro je i da grad to vodi – jer to donosi kontinuiranu i sigurnu dobit.
