Voditelj zadruge »Pontes salutis« (Mostovi spasa) četrdesettrogodišnji Dario Tepeš danas je obiteljski čovjek kojega vodi želja za pomaganjem drugima, i to mladim ljudima kojima treba dati priliku da se otisnu u život i postanu punovrijedni članovi društva. Dario Tepeš i sam je prošao iskustvo ovisnosti o opijatima iz koje nije vidio izlaz. No odlazak u zajednicu »Cenacolo«, od koje je ustvari bježao, bio je upravo taj »klik« koji ga je promijenio iz temelja. Svjedočeći svoj put, Dario Tepeš navodi: »Rođen sam 1973. godine u Zagrebu, gdje sam završio Ugostiteljsko-hotelijerski obrazovni centar (UHOC), živio sam u Samoboru dok nisam ugledao odabranicu mojega života i ponovno se preselio u Zagreb. Sada živimo kao muž i žena u petoj godini braka i zahvalni smo nebu koje nam je podarilo našega Emanuela, plod naše ljubavi koju smo obećali za Božjim stolom, toga 1. rujna 2012.«
Gledajući s odmakom na problem ovisnosti, ne samo vlastite, nego i drugih s kojima se susreće, Tepeš navodi da je podloga ovisnosti najčešće obitelj koja zbog neznanja, vlastite zaokupljenosti materijalizmom ili raznih drugih razloga ne uspijeva u dijete ugraditi samopouzdanje, samostalnost, ne uspijeva komunicirati tako da djetetu podastre prave vrijednosti i osjećaj da je voljeno. »Djetetu je u odrastanju potrebna pomoć obitelji, no pomoć ne znači novac, nego podrška u njegovu odrastanju. U svojoj sam obitelji imao priliku gledati krive vrijednosti i materijalizam. Klijent i novac bili su na prvom mjestu, a onda se nedruženje s djetetom nadoknađivalo novcem. Sve je to u meni stvorilo sliku o životu i vrijednostima u kojima sam imao krive slike i idole, pa sam samim time i krivo gledao na život, misleći da se sve, pa tako i ‘prijateljstva’ i pozicije mogu kupiti. Sad kad razmišljam o svojoj ovisnosti, svjestan sam da je krivo počelo rano. Počelo je malim lažima, skrivanjima nekih životnih situacija pred roditeljima, povlačenjem u sebe zbog straha i nedovoljnoga samopouzdanja. Moj veliki neprijatelj bio je strah. Moj prvi susret s heroinom bio je 1992. godine kada sam bio ročni vojnik u Hrvatskoj vojci. Uzeo sam ga zbog straha kada sam trebao biti na straži, a bio mi je dostupan. Nakon toga počeo je moj put prema dnu«, prisjeća se Tepeš.
O iskustvu života za vrijeme ovisnosti navodi: »Ovisnost je pakao koji čovjeka uništava dan za danom. Problemi su se gomilali, a ja ih sebi nisam želio priznati jer sam mislio da vladam situacijom, no to je bila samo iluzija. Imao sam privid o osjećaju slobode, elokvencije, snalažljivosti i moći. No sve je to samo bio bijeg od priznanja da imam problem i da sam ovisan. Priznanje samomu sebi da sam ovisnik bilo mi je preteško. Osim toga pokušavao sam sve da se ne sazna da imam problem, ali nisam uspio to prikrivati. Tek kada sam priznao problem svoje ovisnosti, bilo mi je lakše. U 16 godina svojega ovisničkoga života pokušavao sam prestati nebrojeno puta. Probao sam sve metode liječenja, od farmakoloških pa sve do ugradnje čipiranih blokatora koji djeluju na receptore u glavi, čak i do toga da odem promijeniti sve i napraviti ‘generalku’ svoga organizma. O duši tada nisam razmišljao, nije mi bilo ‘u peti’ da treba mijenjati duh, da trebam promijeniti svoje kameno srce koje je zatrovano raznim grijesima. Bio sam nakon nekoga vremena svjestan da nisam na dobrom putu. No, taj osjećaj, ta čežnja koju pruža opijat, taj odlazak u neku ‘drugu dimenziju’, to je to što me tjeralo da drogu uzmem opet i opet. To je bila stalna borba jer sam bio svjestan svojih kvaliteta kao čovjek, svoga znanja, svoga intelekta, ali je taj osjećaj koji sam opisao uvijek pobjeđivao jer nisam imao u sebi štit, taj štit koji imam danas, a to su vjera, ufanje i ljubav«, ističe Tepeš.
Nadalje, navodi da je 2007. godine doživio potpuno »potonuće«. Bio je skrhan potpuno fizički i psihički te jednostavno nije više imao snage za život. »Došao sam do ruba te sam morao nešto radikalno učiniti: ili se baciti niz liticu ili promijeniti svoj život. I tada sam odlučio, ali baš odlučio da se moram promijeniti i da moram otići u zajednicu ‘Cenacolo’, od koje sam toliko bježao, a u dubini svoga srca znao sam da je to jedini pravi put. Toliko puta sam došao do te spoznaje kad bih u neka gluha doba noći na Kamenitim vratima plakao od očaja i vapio za pomoć. Nisam više mogao gledati ni sebe ni svoje najmilije kako pate i koliko su očajni zbog moga stanja, osobito majka koja mi je bila velika podrška i poticala me da odem potražiti pomoć. Osim toga imao sam i dobar primjer nekolicine mojih prijatelja koje sam susretao, koji su svojim životom pokazali da se može pobijediti i postati drugi, bolji, novi čovjek. Kroz njihov primjer i razgovor s njima bio sam siguran da sam donio pravu odluku te sam sam sebi rekao: ‘Moraš prvi put u životu stati i krenuti, pa makar prošao kalvariju, ali moraš jer život ima smisao, moraš postati slobodan, ne zarobljen u lažima i užitcima!’ To mi je bila vodilja, i danas sam sretan što sam tako odlučio, što danas živim život u punini«, svjedoči Tepeš.
Kao što je i očekivao, odlazak u zajednicu nije bio lagan. O tome svjedoči: »Bilo je teško, jako teško, ali sam prvi put u svom životu osjećao i vidio rješenje. Zašto? Jer sam odlučio, i to stvarno odlučio u dubini svoga srca, te sam vapio i vidio pobjedu nad zlom koje se zove ovisnost. Naravno da su tada nastupile one najveće krize. Fizičkih sam se kriza relativno brzo riješio, kroz nekih mjesec dana, ali onda je počela kriza u glavi, psihi, neki čudni osjećaji koji su me htjeli pokolebati, da odustanem, da ne odem u ‘Cenacolo’, da promijenim okolinu, posao, da pobjegnem, ali nisam. Nisam znao odakle sve to dolazi, taj nemir koji je bio najintenzivniji baš tad kad sam napokon odlučio otići u ‘Cenacolo’. Puno sam pričao s prijateljem koji je prošao put u ‘Cenacolu’, koji mi je bio velika podrška i koji mi je opisivao da su to napasti (tada još nisam razumio tu riječ) onoga lošega Darija lažljivca, negativca, da zli ne želi izgubiti i da taj loši Dario ne da dobromu Dariju, koji je u dubini srca odlučio biti dobar, promijeniti se da postane čovjek koji će biti jednoga dana podrška nekomu drugomu, koji će biti muž, koji će biti čovjek, prijatelj, svjedok prave slobode uskrsnuća, pobjede nad zlom. To su mi bili najteži trenutci koje sam uspio prevladati savjetima moga prijatelja. On mi je savjetovao da počnem moliti onako kako znam, prema osjećaju, da počnem razgovarati s Bogom kao s prijateljem, da se pokušam sabrati i zamoliti Boga da mi pomogne da mi olakša muke.« Nadalje navodi da je danas i zauvijek siguran da su vjera i život u vjeri ključ uspjeha da se pobijedi svaka ovisnost, svaka poteškoća u životu. »Nije jednostavno, ali je s ustrajnošću moguće. Danas živim život koji je pun svakakvih situacija, kao i kod svih drugih, no negativne rješavam molitvom i predanjem, a za pozitivne zahvaljujem jer sam siguran da bih bez Boga bio ništa i nitko. Moram istaknuti da sam zahvalan do groba svojemu tadašnjemu duhovniku u zajednici koji me doveo do spoznaje i susreta sa živim Bogom. Taj mi je susret dao novo rođenje, samopouzdanje, povjerenje i Ljubav. Tada sam vidio koliko je Bog velik, dobar, pravi Otac. Od tada sam počeo živjeti i disati punim plućima«, ističe Tepeš.
Vjera, iskrenost i ljubav temelj su prave slobode. Ne one slobode u kojoj nema žrtve ni odricanja jer to je sloboda s lažnim sjajem koji nudi suvremeni način života. Pod krinkom slobode događa se ropstvo ovisnosti. »Danas ovisnost ulazi polako u obitelj, da je se i ne vidi i ne čuje – samo odjednom krah. Da, to je današnja ovisnost, kocka, kladionice, internet, alkohol… Tu je velika tromost i nezainteresiranost društva. Sve je dostupno i sve je normalno! Nitko se ne će suprotstaviti tinejdžeru i reći: ‘Ne ću ti prodati alkohol, cigarete, ne ću ti uplatiti listić!? Iako se vidi da je osoba u problemu, ali ipak se i dalje prodaje alkohol ljudima s problemom, ipak se i dalje u kasinu nadoplaćuju krediti onomu koji je izgubio i slično.«
Kao poseban problem Tepeš navodi problem odvikavanja »metadonskom terapijom« koje se provodi izvan bolnice. Ovisnici o opijatima nakon otpusta kući prosljeđuju se u primarnu zdravstvenu zaštitu gdje bi trebali svakodnevno dobivati određenu dozu sintetskoga opioida metadona radi prevladavanja apstinencijske krize. No je li to tako i što se sve iza toga krije? »Problem je višeslojan. Prvo, nikomu od mojih prijatelja metadon nije pomogao. Mogu reći da on u organizmu napravi totalni kaos kao i neka druga sredstva, npr. subutex. To mogu posvjedočiti osobnim primjerom. Nitko se nije spasio metadonom. Volio bih da netko pokrene tu priču i o tome kolika je smrtnost ovisnika koji su na metadonskoj terapiji. A iskustvo govori da je najlakše riješiti fizičku ovisnost o drogama, daleko je teže uspostaviti mentalnu ravnotežu, a ona se ne rješava metadonom. Osim toga, problem je neodgovornost dijeljenja metadona i raznih psihofarmaka ‘šakom i kapom’. U nekim ambulantama u domovima zdravlja ovisniku se daje terapija da ju nosi kući i sam dozira. Osim toga tko će zaposliti osobu pod metadonom, za što ta soba može biti odgovorna? Kako će poslodavac biti siguran u nju? Dakle, osoba godinama dolazi svakodnevno u ambulantu po metadon. Kakva je njezina produktivnost, budućnost i kvaliteta života? Nadalje, događa se da neki dečki koji su izišli iz zajednice upadnu u krizu i završe na psihijatriji. Zar ne bi bilo dobro da postoji suradnja sa zajednicom iz koje je osoba izišla. Da se ponovno pokuša. Ne, nego ga se odmah potopi lijekovima i tomu nema kraja. Najlakše je dati i propisati terapiju. Nitko nema vremena popričati nekoliko puta, savjetovati, da se proba na neki drugačiji način riješiti problem, nego odmah ‘crvena tableta za ujutro, plava popodne, žuta navečer’«, ističe Tepeš.
»Velik problem resocijalizacije osoba koje su bile ovisnici je stigma. Stigmu sam osobno prošao i mislim da je ona velika kočnica u resocijalizaciji. Naša društvena svijest još uvijek je mala. Ima jako puno dobrih i plemenitih ljudi koji su otvorili vrata svoga srca, ali smatram da je to nedovoljno te da ga treba potaknuti. To možemo jedino djelima, ustrajnošću i svjedočenjem da svaki čovjek ima pravo na drugu priliku. U tom smislu pozvao bih sve one koji se boje i nemaju povjerenja u nas da nam daju drugu priliku, ili barem šansu da to pokušamo djelima popraviti«, ističe Tepeš.
Također navodi: »Htio bih da ovo ne bude obično svjedočanstvo, nego da takne sve one koji još nisu spoznali Ljubav, onu Ljubav koja je mene vodila iz tame u svjetlo. Jedini lijek za potpunu slobodu je život u istini, život Kristova nauka. Otac, majka i obitelj, to treba biti sve, onda nema straha, nema pada jer se svaki pad, ako dođe, može brzo popraviti i zaboraviti. Bogu je sve moguće, samo treba ustrajati u molitvi, vjeri i pravoj istinskoj ljubavi«, ističe Dario Tepeš.
