Društvo prijatelja glagoljice iz Zagreba, čija je zadaća, što se vidi već iz naziva, promicati hrvatsku glagoljičku baštinu kao neizbrisivu sastavnicu hrvatske kulture, ove godine slavi 25. obljetnicu postojanja. Tim povodom razgovarali smo s dr. Darkom Žubrinićem, sadašnjim predsjednikom društva, publicistom i profesorom matematike na Sveučilištu u Zagrebu, zaposlenom na Fakultetu elektronike i računarstva.
Uz čestitke na obljetnici zamolili smo ga za početak da ukratko približi čitateljima osnutak društva, razloge i povod te ključne osobe u tome. »Društvo je osnovano 22. veljače 1993. u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu, točno na 510. obljetnicu tiskanja glagoljičkoga Misala po zakonu Rimskoga dvora. Zamisao o osnivanju pojavila se 1991. na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, tijekom jednoga od mnogih zajedničkih razgovora s Vladimirom Ćepulićem. Još prije osnutka veliku su pomoć i podršku pružili profesori Eduard Hercigonja, Stjepan Damjanović i Josip Bratulić s Filozofskoga fakulteta, kao i Milan Mihaljević sa Staroslavenskoga instituta, koji su svi danas počasni članovi društva. Osnivanje društva, s Vladimirom Ćepulićem kao prvim predsjednikom, bilo je nastavak temeljnih zasada Staroslavenske akademije utemeljene još 1902. u gradu Krku nastojanjem biskupa Antuna Mahnića. Na osnivačkoj skupštini našli su se na okupu predstavnici Katoličke Crkve u Hrvata, HAZU-a, Sveučilišta u Zagrebu, Matice hrvatske, Staroslavenskoga instituta, Nacionalne i sveučilišne knjižnice i drugi. Upoznavanje hrvatske glagoljičke baštine počelo je s velikim poletom održavanjem predavanja i tečajeva glagoljice, najprije u dvoranama FER-a, kasnije u prostorijama Matice hrvatske, a zadnjih godina i u prostorijama Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta na Kaptolu. Godine 1995. utemeljen je u društvu i mješoviti pjevački zbor ‘Bašćina’, pod ravnanjem fra Izaka Špralje, koji promiče glagoljaško pjevanje. Zbor prve nedjelje u mjesecu, osim dva ljetna, sudjeluje u glagoljaškoj misi u zagrebačkom samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru.«
Zanimljivi su i podatci o međunarodnom značaju i rasprostranjenosti hrvatske glagoljice, koje iznosi predsjednik Žubrinić: »Po mojoj evidenciji, hrvatske se glagoljičke knjige i rukopisi osim u Hrvatskoj nalaze u čak 27 zemalja, u više od 80 gradova, uglavnom u nacionalnim knjižnicama i državnim zbirkama. Gotovo svaka zemlja u Europi ima barem nešto od hrvatskoga glagoljičkoga blaga. Čitatelje će možda iznenaditi da se nazivi poput New Yorški misal, Berlinski misal, Kopenhagenški misal, oxfordski misali, Vatikanski misal Ilirico 4, Pariški zbornik, Moskovski misal, Bečki listići itd. svi odnose na hrvatske glagoljske rukopise. Osobito je vrijedna opsežna zbirka zadarskoga svećenika Ivana Berčića, koja se čuva u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Petrogradu. Poznato je da je za sudbinu Istre nakon Drugoga svjetskoga rata iznimno bitnu ulogu imala glagoljička baština. Osobito su važna pregnuća znamenitoga istarskoga svećenika glagoljaša don Bože Milanovića. Branko Fučić, s. Agnezija Marija Pantelić i Lujo Margetić ustvrdili su da je glagoljica imala velik značaj u rješavanju političke sudbine Istre nakon Drugoga svjetskoga rata. Odraz je tih pregnuća i reprezentativna izložba ‘Glagoljica’ u Rijeci, utemeljena 1968., koju su osmislili Branko Fučić i Vanda Ekl, koja ove godine slavi 50. rođendan. U znamenitoj jurandvorskoj crkvici sv. Lucije kod Baške imao sam čast za norveškoga veleposlanika Knuta Thorasena održati predavanje o glagoljici te ga izvijestiti o glagoljičkim listovima nastalima 1425. g. u samostanu sv. Marije Goričke u obližnjem Batomlju, koji se danas čuvaju u Norveškoj nacionalnoj knjižnici u Oslu. Prije nekoliko godina u Rusiji je objavljen priručnik hrvatske glagoljice za studente Sveučilišta u Petrogradu. Kao što vidimo, hrvatska glagoljička baština ima za Hrvatsku izniman međunarodni značaj.«
Kod značajnijih obljetnica potrebno je spomenuti i prijašnje predsjednike, a kao zanimljivost nije zgorega spomenuti srodne udruge, na što je dr. Žubrinić odmah bio spreman: »Svaki od dosadašnjih predsjednika učinio je vrijedne pomake u raznim smjerovima, a to su Narcisa Potežica, Biserka Draganić, Kristina Repar i Stjepan Bahert.
Što se tiče drugoga pitanja, prije šest godina osnovana je Udruga glagoljaša Zadar koja je pod vodstvom predsjednice Danijele Deković vrlo uspješno povezala Zadarsku nadbiskupiju, benediktince s otoka Pašmana, Sveučilište u Zadru, ogranak HAZU-a u Zadru, Gradski muzej u Biogradu i Turističku zajednicu u Sv. Filipu i Jakovu. Don Pavao Kero iz Zadra, koji je potaknuo osnivanje te udruge, počasni je član DPG-a. Isto tako, Mala glagoljaška akademija postoji u Roču, a Svetko Ušalj puno je učinio na glagoljičkoj izobrazbi mladih unutar Kulturne udruge sv. Petra u Gabonjinu na otoku Krku. Damir Kremenić iz Kornića dao je velik doprinos na planu upoznavanja glagoljice na otoku Krku i drugdje. Udruga ‘Sinjali’ pod vodstvom Branke Polonijo u Baškoj ostvarila je u suradnji s Ljubom de Karinom velebni Put glagoljice u Baški. Jedan dio aktivnosti Udruge Krčana i prijatelja otoka Krka, pod vodstvom Jurja Mužine, usmjeren je prema glagoljaškoj baštini. Prošle je godine Biserka Draganić potaknula osnivanje Odjela za hrvatsko glagoljaštvo pri Matici hrvatskoj u Zagrebu.«
Zamoljen da malo približi suradnju društva s Nadbiskupijskim pastoralnim institutom i Zagrebačkom katedralom, iznosi niz zanimljivih podataka: »Suradnju s Institutom pokrenula je Biserka Draganić na temelju postojeće redovite mjesečne tribine koja se održava od osnutka društva. Do sada je održano ukupno 258 tribina, izredalo se 169 predavača, od stručnjaka do amatera. U suradnji sa Zagrebačkom katedralom već se desetak godina održava sv. misa zadušnica za Jurja Slovinca, hrvatskoga glagoljaša i duhovnoga pisca, studenta i profesora na pariškoj Sorboni, preminuloga 1416. g. u Toursu u Francuskoj, koji je ušao i u povijest francuske književnosti. Prije dvije godine u zagrebačkoj je katedrali svečano obilježena šeststota obljetnica njegove smrti. Juraj Slovinac autor je najstarije poznate hrvatske početnice za djecu, pisane glagoljičkim pismom, koje on izričito zove alphabetum chrawaticum, tj. hrvatskim pismom.«
Na kraju nameće se i razgovor o poteškoćama i mogućnostima daljnje djelatnosti i razvoja. »Problem Društva prijatelja glagoljice još uvijek je razmjerno malen broj članova, kojih je oko 330, nedovoljan broj stvarno aktivnih članova, posebice mladih, nedostatak vlastitih prostorija, nedostatna sredstva koje mjerodavne institucije dodjeljuju temeljem natječaja i drugo.
Ipak, vjerujemo da se hrvatska glagoljička kultura može utkati u hrvatski pastoral među našim iseljenicima u svijetu. Mislimo da je moguća i suradnja s Maticom iseljenika, kao i s mrežom AMCA – Almae Matris Croaticae Alumni – udrugom bivših studenata hrvatskih sveučilišta. Ostvarena je uspješna suradnja sa Zavodom za školstvo Republike Hrvatske i s Hrvatskim državnim arhivom. Velike su mogućnosti koje pruža internet, a trebalo bi nastaviti rad na računalnim fontovima, koji su započeli Ivan Katunar, Frane Paro, Eugen Divjak, Zoran Rajić, Filip Cvitić i Nenad Hančić. Veseli nas što je NSK digitalizirao i javno objavio neke vrlo značajne hrvatske glagoljičke knjige.
Nadamo se da bismo u bliskoj budućnosti mogli u nekoj od crkvenih ustanova smjestiti pismohranu DPG-a i vrijednu knjižnicu s blizu 600 naslova. U Hrvatskoj su glagoljici posvećena tri časopisa: znanstveni časopis ‘Slovo’ koji objavljuje Staroslavenski institut u Zagrebu, popularno-znanstveni časopis ‘Bašćina’ koji objavljuje DPG i ‘Slovo rogovsko’ u izdanju Udruge glagoljaša Zadar.«
