Na putu od Vrbovca prema Čazmi smjestila se Dubrava, staro mjesto sa župom čija povijest seže u daleka stoljeća. U toj je župi posvećenoj sv. Margareti jedan od najaktivnijih vjernika Davor Blazin, vrijedan izučeni šumar i ostvaren obiteljski čovjek, suprug i otac dvojice sinova. Vjeru je, kako je rekao, upoznao nakon punoljetnosti, a otada se vrlo rado daruje župnoj zajednici kojoj pripada. Pastoralni je vijećnik i župljanin koji želi upotrijebiti svoja stolarsko-šumarska znanja na dobrobit svoje župe.
Davor je rođen 30. srpnja 1965. u Zagrebu. Mama mu je Danica, djevojački Vuđan, domaćica rodom iz Pehardovca kraj Dubrave. Tata mu je Božidar Blazin, iz Novaka kraj Dubrave, bio je električar po zanimanju, a bavio se politikom. Pokojni je od 1998. Umro je od bolesti jetara. Roditelji su se upoznali u rodnom kraju, crkveno su se vjenčali u Dubravi. Najprije su živjeli kao podstanari u Zagrebu gdje je Božidar radio, a onda su kupili kuću u Dubravi, u dvorištu u kojem je obitelj poslije izgradila novu kuću u kojoj su danas. Dvije godine prije Davora dobili su kćer Gordanu, koja je završila srednju kemijsku školu. Godinama je radila u PIK-u Vrbovec, a sada je zaposlena u pekarnici u Dubravi. Nije udavana. Živi zajedno s majkom Danicom na jednoj etaži obiteljske kuće, a Davor je sa svojom obitelji na drugoj etaži.
»Mama nam je oduvijek bila superžena«, pripovijeda Davor. »Skromna je, oduvijek je mnogo radila. Bavila se domaćinstvom, držala perad i svinje. Spremala nas je u školu, više je bila kućni tip, nije imala neke prijateljice. U mladosti je bila povezana sa ženama iz mjesta. Organizirale su zabave, pekle kolače, išle na izlet. Mama je prikupljala mlijeko kod nas doma za mljekarsku industriju. Bila je pedantna pa su ljudi bili jako zadovoljni. Nije nam bila stroga u odgoju. Sestra i ja smo više bili uz nju jer je tata više radio. A tata je bio društven tip, uz svoj je posao mnogo vremena posvećivao športu, bio je u nogometnom klubu. Bavio se politikom, malo ga je zato bilo doma. Nije bio strog, premda je bio ozbiljan čovjek. Slagali su se mama i tata, premda je bilo razmirica. Ključ problema bio je u tome što je tata bio premalo kod kuće. Uspjeli su izgraditi kuću, koju smo poslije adaptirali i u kojoj smo sada. Sestra i ja smo se dobro slagali, a uz naše smo roditelje postali jako samostalni. Imali smo lijepo djetinjstvo. Na ferije smo išli bakama i djedovima. Oni su nam bili stroži od roditelja. Djed iz Pehardovca imao je konje koje smo jako voljeli. Uživali smo s njima u prirodi. Tata nam je redovito plaćao odlazak na more sa školom. U vjeri su nas preslabo odgajali. Mama je bila iz izrazito vjerničke obitelji, a tata je bio uvjereni komunist. Vjerovao je u tu ideologiju. Mama me krstila doma, potajno. Krstio me ujak, tada mladi svećenik, a sada pokojni Ivan Vuđan. Kum mi je bio drugi ujak Franjo Vuđan, koji mi je poslije bio i vjenčani kum. On je bio i krsni kum mojemu mlađemu sinu. Mamini su jako bili u vjeri i za Hrvatsku. Zato se mama morala prilagoditi tati, patila je zbog toga. A tatini su roditelji bili vjernici, ali se nisu miješali u njegov izbor. Zbog posla su tolerirali njegov komunizam. U svemu tome sestra i ja smo u djetinjstvu od vjere dobili tek natruhe.«
»Išao sam u osnovnu školu u Dubravi. Bio sam vrlo dobar učenik, imao sam puno slobode. Mogao sam biti odličan, ali sam radije hvatao maglu, lektire su mi bile teška muka. Zato sam uživao u nogometu i kao izviđač. Igrao sam nogomet u lokalnom klubu. I izviđači su mi se dopali. Još sam snažnije zavolio prirodu, počeo sam razmišljati da bih bio šumar. Društvo mi je bilo dobro, profesori također, imao sam prijatelje iz Dubrave i okolice. Srednju sam školu započeo u Vrbovcu. Dvije sam godine išao u ondašnji CUO – Centar za usmjereno obrazovanje. Dvanaest sam kilometara putovao autobusom. Nastavu smo imali u smjenama. U razredu nas je bilo sa svih strana. Sprijateljili smo se. U tom sam vremenu još igrao nogomet. A onda sam sljedeće dvije godine završio u Karlovcu, gdje mi je bila najbliža šumarska škola. Stanovao sam u đačkom domu u Dugoj Resi i putovao u Karlovac. U novoj mi je sredini u početcima bilo jako teško. Vukla me nostalgija za domom, poslije sam se smirio. Svaki sam drugi vikend išao doma. Trebalo je dosta presjedati. Od Dubrave bih do Zagreba išao busom, pa onda busom ili vlakom od Zagreba do Karlovca i na kraju gradskim busom od Karlovca do Duge Rese. U domu mi je bilo dobro, u školi interesantno. Šumarstvo me baš zanimalo, posebno stručni predmeti. Hrvatski i matematika slabo su me zanimali. Po maturi sam otišao u vojsku u Maribor. Dobro mi je bilo. Vojnička mi disciplina nije bila problem. Kad sam se vratio doma, zaposlio sam se kao pripravnik šumarski tehničar u šumariji Vrbovec. To je trajalo godinu i 14 dana. Tih 14 dana bilo mi je jako bitno. Obećano mi je, naime, da ostajem u šumariji kao stalni zaposlenik, ali se dogodila nepravda koja me u sljedećih dvadesetak godina udaljila od šumarstva.«
»Najprije sam zato deset godina radio u Rakovcu u ‘Xyloformi’, poduzeću za promet i oblikovanje drva. Tamo sam bio poslovođa na pilani. Dobro mi je bilo. Naradio sam se i mnogo naučio. Do Rakovca sam putovao 22 kilometra autom, na drugu stranu Vrbovca prema Svetom Ivanu Zelini. Na kraju je pilana bila zatvorena. Pa sam šest godina bio u poduzeću ‘Akord Dubrava’. Bila je to trgovina iverala smještena u Gredi, na putu između Vrbovca i Dugoga Sela. Na poslu smo rezali, kantirali, izrađivali namještaj, i ondje sam mnogo naučio. Makar sam najviše vremena proveo u skladištu na izdavanju robe. Nakon ‘Akorda’ jednu sam godinu bio doma, bavio sam se izradom namještaja. A od 2005. zaposlen sam u Hrvatskim šumama. Prvo sam tri i pol godine bio u šumariji u Čazmi, a sada sam u Vrbovcu. Radim kao šumarski tehničar, poslovođa sam na iskorištavanju šuma. Imam grupu od šest, sedam radnika koji rade s motornim pilama. Rušimo stabla. Šumarski radnik sjekač, tako se zove zanimanje mojih kolega. Dečki su vrijedni, dobro se slažemo. U dobi su od 30 do 50 godina. Radimo vrlo naporan i opasan posao, a ja imam veliku odgovornost. Kad se radi, onda sam jako pedantan i strog. U slobodno se vrijeme opustim. Mislim da imam autoritet.
Ljubav prema prirodi koja je u meni još od djetinjstva, i sam odabir šumarske škole za životno zanimanje, u meni se nikada nije gasila. Čvrsto mislim da mi je vjera u Boga pomogla da se u dobi od 40 godina vratim u struku. Nije lako u tim godinama doći u drugu sredinu, gdje nikoga čovjek ne poznaje i što se, bez ičije pomoći, mora uklopiti u nove radne zadaće. Radio sam tako što sam se davao sto posto, a tako jedino i znam. To je rezultiralo time da nakon dvogodišnjega ugovora dobijem stalno zaposlenje i da radim ono što volim. Premda šumar nije lako biti. To je kancelarija pod vedrim nebom. Svako godišnje doba ima svoje čari.«
»Oženio sam se 1991. Supruga je Danijela, djevojački Knežević, rođena 1970. Iz Zagreba je. Završila je srednju ekonomsku školu. Kratko je radila u našem obiteljskom dućanu u Dubravi, a nakon toga je domaćica. Ona je, zajedno sa svojim bratom, bila udomljeno dijete u Grabercu kraj Dubrave. U Dubravi smo se i upoznali. Vidio sam ju u srednjoj školi, igrala je rukomet. Upoznali smo se i kliknuli. Ljubav se dogodila u vremenu oko moje vojske. Poslije smo dosta dugo hodali, čekali smo da ona maturira. I onda smo se u našoj Dubravi crkveno vjenčali. Smjestili smo se kod mojih i dobili dvoje djece. Josip je rođen 1992., a Fabijan 1998. Josip je završio srednju ekonomsku školu, radi u PIK-u, ima ženu i sina, žive u Vrbovcu. A Fabijan je zaštitar prirode, također zaposlen u PIK-u, neoženjen je, živi s nama. Jako smo zadovoljni sinovima. Dobri su dečki, vrijedni, odgovorni, dobro se slažu njih dvojica. Odgojili smo ih u vjeri. Po Josipu sam već djed. Imam unuka Jakova. On nam je nešto potpuno novo u životu. Vraća me u mladost. Jako ga volimo, živahan je, dođu oni iz Vrbovca k nama u Dubravu preko vikenda. O supruzi mogu reći sve najbolje. Imamo jako dobar odnos. Vrijedna je, o svemu se dogovaramo, sviđaju nam se iste stvari, volimo se. Potegnula je više oko djece, a ja sam više radio. Po naravi sam na mamu. Zadovoljan sam i ostvaren obiteljski čovjek.«
»Vjeru sam zaživio u vremenu oko vjenčanja. Kod nas je to, na žalost, tako da čovjek krene u crkvu kad nešto treba. Tako sam se i ja htio vjenčati, a bio sam samo kršten. Odgajan sam u komunizmu, ali se u smislu vjere u meni nešto događalo. Želio sam crkveno vjenčanje, Danijela također. Ona nije bila ni krštena. Zato smo u proljeće 1991. krenuli na vjeronaučne pouke župniku Ivanu Žnidarcu koji me pričestio, a krizman sam u zagrebačkoj katedrali. Moj se tata nije suprotstavljao, tada je već bio u mirovini. Vjenčani smo uoči Domovinskoga rata. Mobiliziran sam odmah nakon vjenčanja pa sam išao na ratište u zapadnu Slavoniju. Bili smo oko Novske. Imam status branitelja. Na ratištu sam bio do srpnja 1992. Poslije nisam išao u akcije. Bili su to dugi mjeseci na ratištu, bojali smo se za život, krunica nam je stalno bila u ruci. Glava nam je stalno bila u torbi. Najviše se pucalo u prosincu 1991. i siječnju 1992. Sjećam se da sam na Svijećnicu 1992. išao u Lipovljane na misu. Nakon ratišta sam zaživio kao praktični vjernik. Teško je započeti s redovitim vjerničkim životom, a kada se krene, bez vjerničkoga se života više ne može. Ne mogu si zamisliti nedjelju i blagdan bez mise. Godinama idem na zornice. Bez njih ne ide. Zacrtao sam si da će to tako ostati sve dok me noge budu nosile.«
»Aktivirao sam se u župi. Nakon župnika Žnidarca kratko je s nama bio Dubravko Škrlin Hren. Mnogo dulje s nama ostao je sadašnji križevački župnik Stjepan Soviček. On me odabrao za pastoralnoga vijećnika. Sa župnikom sam išao u blagoslov obitelji, dosta sam s njim surađivao, pomagao mu. Jednu sam jesen prikupljao novac za podno grijanje u crkvi. Vlč. Soviček je mnogo napravio na materijalnom planu. Izradio je nove klupe, napravio podno grijanje, okrečio crkvu. Pilio sam drva sa svojim radnicima za župne potrebe u crkvenoj šumi. Sa župnikom Sovičekom lako se surađivalo. Bio je jednostavan, ugodan. I danas se znamo vidjeti. Rado mu barem imendan čestitam. Onda nam je za župnika došao Stjepan Šprajc. S njim sam mnogo više surađivao nego sa župnikom Sovičekom. Popravljao sam i po crkvi i po farofu. Bio nam je jako dobar, jako smiren čovjek. I s njim sam jedanput išao u blagoslov obitelji. Posebno je lijepo probudio zbor, pjevanje u župnoj crkvi. Moja se mama jako povezala s njim. Od njegova vremena ona je čitačica na misi. Sada je godinu dana s nama župnik Mihil Gojani. Ponovno sam izabran za pastoralnoga vijećnika. I našemu sam mladomu župniku na raspolaganju za svaku potrebu. Ali nisam nametljiv. Imamo sastanke pastoralnoga vijeća. Zadnje smo dogovarali što bismo radili za Caritas. Ove smo godine prvi put imali pranje nogu apostolima na Veliki četvrtak. Ja sam bio jedan od dvanaestorice.«
»Supruga je također redovita u crkvi, na misu idemo zajedno. Naša je misa u 9 sati. Bez vjere ne bih mogao. Lakše mi je živjeti i vjerovati, s vjerom se bolje osjećam. Jutrima kad čekam kombi za šumu, okrenem se prema sv. Margareti, prekrižim se i molim. Molim u autu i u kombiju, najčešće kad nitko ne zna. Svejedno ne molim onoliko koliko sam sebi obećavam da budem. I djecu smo tako odgojili, supruga i ja smo istomišljenici, molili smo zajedno prije spavanja. U vjeri moramo i možemo bolje, ali mislim da sam na dobrom putu. Kao obitelj rado odemo na Mariju Bistricu, rijetko sa župom jer najčešće ne mogu od posla u šumi. I subote su nam radne. No zato u Bistricu odemo sami, posebno kada smo na godišnjem odmoru. Pripadamo Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji. Po ujaku svećeniku upoznao sam biskupa Vjekoslava Huzjaka koji je, kad je ujak umro, vodio sprovod na groblju u Dubravi, kao i misu zadušnicu. Volim biti od koristi, volim pomoći svojoj župi. Imam znanja koja mnogi nemaju pa mi je drago da mogu biti na usluzi. Moj moto mi je: ‘Ako mi je Bog na prvom mjestu, onda mi je sve na pravom mjestu. Kada bi mi Bog bio na drugom mjestu, tada mi ništa ne bi bilo na pravom mjestu.’«
