U zadnje vrijeme u Europi, a napose u tranzicijskim zemljama Europske zajednice, vodi se velika diskusija o pitanju rodne ideologije (tzv. Istanbulska konvencija) i sve opasnijega destruktivnoga liberalizma. Gotovo se rijetko tko u tim razgovorima osvrće na primarne izvore pokreta koji ide za uništenjem svih struktura koje je iznjedrila zapadno-kršćanska civilizacija. Upravo bi taj novi ideološki smjer u zapadnoj misli mogao doći glave onomu što je tisućama godina mukotrpno stvarano, što je nastalo kao spoj kršćanske religije, grčke filozofije i rimskoga prava.
Zanimljivo je da gotovo nitko ne spominje dekonstruktivizam, filozofsku misao poznatoga francuskoga Židova Jacquesa Derride, koja je izvršila golem utjecaj na novije destruktivne procese u zapadnoj kulturi. U hrvatskim medijima dekonstruktivizam se spominje uglavnom na području arhitekture, kao pravac koji razbija dosadašnju simetriju u arhitekturi, prekidajući tako s tradicijom europskoga graditeljstva. Međutim Derrida sa svojim dekonstruktivizmom nije bio samo inspiracija veličanstvenim arhitektonskim zdanjima poput Guggenheimova muzeja u New Yorku, nego i nadahnuće za vrlo opasan, destruktivan obračun s europsko-kršćanskom tradicijom.
Kod dekonstrukivizma, kako piše Derrida jednomu japanskomu prevoditelju, radi se o raslojavanju (rastakanju) starih struktura, i to na svim područjima, od lingvističkoga, društvenoga i institucionalnoga, političkoga, kulturnoga do filozofskoga. Konačni je cilj dolazak do skeleta pojma kako bi se pokazalo da ništa nije vječno. Takav pristup europskoj civilizaciji i njezinim dostignućima nosi sa sobom i mnoge opasnosti s kojima bi se mogao suočiti europski čovjek, i to baš u trenutku sve većega dolaska ljudi iz Azije i Afrike, koji ne samo da nemaju pojma o dekonstruktivizmu, nego koji nisu još uvijek ni zakoračili na tlo prosvjetiteljstva.
S pravom se, s obzirom na stanje duha u Europi, zbog sve većega dolaska azijskih i afričkih (islamskih) emigranata pita njemački filozof Sloterdijk kako misle europski političari stvoriti »svjetskoga građanina« od ljudi koji su svjetlosnu godinu udaljeni jedni od drugih s obzirom na pogled na život. Doista, kako se može stvoriti »svjetski građanin« iz susreta Europljanina koji je pod utjecajem dekonstruktivizma razorio vlastitu tradiciju, uništio identitet bez kojega pojedinac gubi tlo pod nogama, s onim koji se svojega identiteta, iako je poodavno trebao proći fazu prosvjećenja, ne želi nikako odreći? Kako to njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Macron zamišljaju globalizaciju na području kulture i identiteta? Mnogi političari očito su u svom zanosu zaboravili da ekonomija nije identitet, nego profit. Kako stvoriti »svjetskoga građanina« od onih koji su izgubili identitet i tumaraju svijetom kao pijani bez orijentacije s pristalicama onoga islama koji vapi za pročišćavanjem od nakupina opasne ratoborne mitologije? Gdje leže uzroci za taj mazohistički odnos prema vlastitoj kulturi? Razaranje europskoga identiteta, omalovažavanje obitelji, rodna ideologija i sve vrste vrlo opasnoga destruktivnoga liberalizma mogu se neizravno vezati uz ime filozofa Derride i njegova opasnoga dekonstruktivizma.
Derrida kao dijete židovskih roditelja doživljava, istina, na svakom koraku diskriminaciju, i to upravo zbog svojega identiteta, pripadnosti židovskoj nacionalnoj manjini. Iako taj osjećaj diskriminacije nije bio glavni povod za njegov misaoni pohod protiv starih struktura (strukturalizma i metafizike), on se nalazi djelomično ugrađen u njegovoj filozofskoj misli, kako pojam nema svoje utemeljenje u realnom, pa tako ni na području nacionalnoga. Za razliku od Heideggera koji govori o destrukciji na ontološkom području, Derrida se svojim dekonstruktivističkim razmišljanjem okreće egzistencijalnomu problemu, zastupajući mišljenje da je nemoguće podvrgnuti se jednomu jedinomu konačnomu pojmovnomu smislu. Za njega nema dovršenoga pojmovnoga smisla, on je uvijek u procesu. Istina, Derridina se kritika odnosi prvotno na jezik. Dok za metafiziku, pa djelomično i strukturalizam, jezični sustav, a uz njega vezano i spoznaja svijeta, počiva na realnoj datosti, dakle istini, otac dekonstruktivizma misli da strukture, a ni pojmovi, nisu od početka fiksirani, nego su produkt određenih kultura. Za njega pojmovi (znakovi) ne upućuju na utemeljenost u prirodi, nego su podložni promjenjivosti. Kritizirajući strukturalizam, Derrida govori o tome da je jezik otvoren i promjenjiv sustav koji podliježe ljudskomu mišljenju. Utoliko, smatra on, to što se danas definira kao identitet jest samo produkt upotrebe jezika u određenom vremenu i određenoj kulturi. I u tome se ne krije konačni smisao pojma. Takvim razmišljanjem stavlja se pod upitnik književni, spolni, kulturni i nacionalni identitet čovjeka.
Za razliku od tradicionalne zapadno-kršćanske misli, Derrida odbija realnu, nepromjenjivu vezu između riječi kao znakova i onoga na što se one odnose. Utoliko se pojam ženskost ne odnosi ni na kakvo prirodno definirano stvorenje, nego taj pojam dobiva značenje prema onom suprotnom, prema pojmu muškosti, kao i homoseksualnost nasuprot heteroseksualnosti. Takvo promišljanje otvara mogućnosti za novo tumačenje pojmova budući da su produkt vremena i kulture. Zapravo, za Derridu su suprotstavljeni oblici (muško-žensko, dobro-zlo, lijep-ružan, bijel-crn) samo trenutačni pojmovi i ne odgovaraju nikako potpunoj utemeljenosti u prirodi. To što jedna riječ označava nije unaprijed određeno niti se značenje jednoga pojma nalazi u njemu samom. Utoliko identitet nije za konstruktivizam nešto stalno, nepromjenjivo, nego stvar konstrukta u danoj kulturi i vremenu, nešto što je podložno trajnoj transformaciji, promjeni. Za njega jezično gledano ne postoje pojmovi u apsolutnom značenju. Svaka kultura i vrijeme imaju svoj smisao za pojmove. Njegova se glavna misao odnosi na to da priroda ne stvara jezik u njegovu značenju, nego suprotno: uporaba jezika ostavlja dojam da se radi o nečem nepromjenjivom.
Pobornici rodne ideologije pronalaze svoje utemeljenje upravo u dekonstruktivizmu koji razbija ustaljene strukture mišljenja. Dekonstruktivizam ne stavlja samo u pitanje dosadašnju teoriju o spolovima, nego prijeti urušavanjem svega onoga na čemu je počivala dosadašnja kršćansko-zapadna civilizacija. Na udaru su pojmovi kao što su kulturni, nacionalni, tradicionalni i vjerski identitet. Jer ako nema trajnoga utemeljenoga identiteta, sve je podložno promjeni, pa tako i pojam roda, obitelji, nacije, kulture i tradicije. Ako je svaki pojam stvar vremenski ograničenih odnosa, ništa više nije svetinja.
Dekonstrukutivisti imaju pravo utoliko što se na području jezika, kulture, nacije i tradicije doista događaju promjene. Ali te promjene ne mogu i ne smiju voditi do nijekanja postojanja određenoga identiteta. Jer kod svih promjena i u velikom vremenskom protoku ostaju temeljne crte kako jezika tako i kulture, nacije i tradicije. Kad ne bi bilo toga dubljega utemeljenja, već bi poodavno nestali jezici, kulture, narodi i tradicije. Ako se jedan jezik više ne upotrebljava, to ne znači da je nestao. Ako je jedna kultura iščezla, to ne znači da se izvjetrila.
Istina, dekonstruktivizam ne ide samo za razaranjem staroga pojmovnoga sustava. On sugerira i stvaranje novijega pojmovnoga svijeta. Jer, kako misli Derrida, novo i otvoreno idu zajedno. Oni liberalni ljevičarski krugovi koji se danas prešutno koriste dekonstruktivizmom u razbijanju starih vrijednosti, odbacujući svaki na istini utemeljen identitet, ugrožavaju europsku civilizaciju. O suludoj ideji pojedinih političkih, liberalnih krugova da se preko noći može stvoriti »svjetski građanin«, koji će biti otvoren istodobno za sve novo, nosi sa sobom u ovom povijesnom trenutku veliku opasnost za europsku civilizaciju. Naime, dok se svim silama pokušava unutar Europske zajednice progurati rodna ideologija, omalovažiti obitelj, pripadnost naciji, određenoj kulturi i tradicionalnim vrijednostima, u nju dolaze istodobno masovno ljudi iz Afrike i Azije s čvrstim vjerskim, spolnim, jezičnim, kulturnim i tradicijskim pogledima na život. Tako se europski čovjek pod pritiskom dekonstruktivizma, kojim se obilno služe liberalni krugovi, suočava s pridošlicama koji drže do svojega, koji nemaju nikakvih predispozicija ni volje za prihvaćanje novoga i odricanja svojih pogleda na svijet i život. Ako se taj proces u budućnosti nastavi, nastat će podijeljeni europski svijet, a ne »svjetski građanin«. Pokušaj otvaranja za novo svim silama dovodi europskoga čovjeka u neravnopravan položaj s pridošlicama koji stoje čvrsto na tlu vlastite kulture i tradicije, gdje se ne može govoriti ni o početcima prosvjetiteljstva u europskom smislu, a kamoli o sposobnostima prihvaćanja rodne ideologije, odbacivanja starih vrijednosti, kao i nacionalnoga osjećaja.
O kakvim je zabludama riječ, doživljavaju danas građani Njemačke. Tek danas, nakon najezde emigranata iz Afrike i Azije, počinju Nijemci ozbiljno shvaćati da prihvaćanje njemačkoga državljanstva ne znači istodobno prihvaćanje njemačkoga načina života, ni prihvaćanje njemačke kulture i nacionalnosti, pa čak ni jezika. Problem u vezi s Erdoganom i njemu odanim Turcima, pa čak i onim rođenim u Njemačkoj, govori o silini problema kod sukoba dvaju civilizacijskih pogleda na život. Dok se europski došljak u Njemačku već u drugoj generaciji integrira i izgrađuje čak i osjećaj pripadnosti njemačkoj kulturi i naciji, kod muslimanskih pridošlica to će potrajati nekoliko generacija. A tada će biti doista upitno što je to »vodeća njemačka kultura« (Leitkultur). Sa sličnim se problemom već danas susreću Englezi i Francuzi.
Nije neutemeljeno mišljenje da će, nastavi li se taj proces odmicanja od vlastite tradicije, pobijediti ona tradicija koja bude držala do svoje prošlosti i ne bude opčinjena teorijom dekonstruktivizma, koji tvrdi da pojmovi nemaju svoje utemeljenje u realnom. Nešto od te brige pokazuje i njemačka autorica Thea Dorn kad kaže da se svaka kultura mora mijenjati, ali se u toj promjeni ne smije razoriti, izgubiti. Upravo se to događa s kulturom i tradicijom zapadnoga čovjeka. Nad njezinim riječima kako svaka individua (ja) treba nužno zajedničku podlogu (mi) za siguran osjećaj u životu trebali bi se dobro zamisliti svi odgovorni europski subjekti. Bez nacionalno-kulturne komponente nema ni uvjerljive zajednice. Problem leži doista u tome da se svaka kultura bez civilizacije kreće u opasnom smjeru barbarizma. Ali od same civilizacije, bez identiteta vezana uz tradiciju, duša ne nalazi nutarnje zadovoljstvo. Misli Johanna Gottfrieda Herdera kako se čovjek u svom zavičaju ne mora pojašnjavati trebale bi biti poticaj europskim političarima da se dobro zamisle u kojem pravcu plovi europski brod. S pravom se može postaviti pitanje: Hoće li se jednoga dana europski čovjek morati pojašnjavati u nekoj novoj kulturi i tradiciji?
