Da podatci o hrvatskim migracijama uvijek mogu iznenaditi pokazao je i tekst Marine Klepo u Jutarnjem listu. »Nakon Malte najveću stopu emigracije u Europskoj uniji ima Hrvatska, 21,9 posto stanovništva, što znači da više od petine stanovništva živi u inozemstvu. Slijede Portugal i Litva koje je također napustilo više od 20 posto populacije. Tako pokazuje najnovije izvješće Svjetske banke ‘Migracije i odljev mozgova u Europi i središnjoj Aziji’, koje analizira najnovije migracijske trendove i zemljama nudi preporuke kako se s njima nositi. Na pitanje koja je definicija emigranta, ubrajaju li se u hrvatske iseljenike i Hrvati iz BiH, u Svjetskoj banci objašnjavaju da se brojke temelje na podatcima UN-a koji se prikupljaju iz statističkih ureda destinacijskih zemalja.«
U tekstu se problematici pristupa i iz kuta novca. »U mnogim se zemljama visoko obrazovanje financira javnim novcem. Stoga je odlazak visokoobrazovanoga stanovništva znatan fiskalni teret. Kako bi riješile taj problem, vladama se kao politička opcija nameće da se od emigranata traži povrat novca za njihovo financiranje. Argument je da bi takva politika povećala jednakost onih koji odlaze i onih koji ostaju. Međutim, Svjetska banka navodi da je prisilu teško provesti, posebno nakon što emigranti napuste zemlju. Štoviše, ako se nametnu snažna prisila i legalne mjere, to može voditi prekidu odnosa emigranta sa zemljom i dovesti u pitanje koristi koje od njih svi imaju. Jer istraživanja pokazuju da visokoobrazovani ljudi nisu nužno produktivni u siromašnijim zemljama, za njihovu produktivnost važno je radno okruženje i najviše od sebe mogu dati ako rade u konkurentnim uvjetima. Ono što se smatra preporučljivim i što bi smanjilo poticaje za odlazak jest unaprjeđenje vlastitoga obrazovnoga sustava i dugoročno planiranje potreba tržišta rada. U mnogim zemljama često je snažno protivljenje migraciji ‘jer su prednosti uglavnom dugoročne, dok je cijena koja se plaća, a uključuje i oduzimanje radnih mjesta i nezaposlenost, neposredna i koncentrirana među određenim skupinama’. Kako bi se ublažio taj problem, u izvješću se navodi da bi nositelji politike trebali pomoći ‘izradom programa za prekvalifikaciju te prilagođavanjem obrazovnih sustava mladima, kako se na tržištu rada ne bi natjecali s niže kvalificiranim imigrantima’«, stoji u Jutarnjem listu.
Dijana Jurasić u Večernjem listu svoj je tekst započela izjavom 19-godišnjega studenta: »Na mladima svijet ostaje i žalosti me što mladi već sa 16 godina počinju govoriti da će otići van. Imamo puno pametnih mladih ljudi koji ne razmišljaju o ostanku u Hrvatskoj i to je veliki gubitak za sve nas. Dosta mladih iz moje generacije želi otići u inozemstvo, znam da nije bajno stanje u zemlji, ali vjerujem da će se stvari popraviti. Mladi odlaze i zato što su stalno izloženi negativnim stvarima u javnosti pa zaključe da nema smisla ostati. Kamo god da odemo, treba raditi, u inozemstvu vjerojatno jesu bolji uvjeti, ali mislim da se i ovdje može dobro živjeti.« To je izgovorio Drago Tolić iz Zagreba, student demografije i komunikologije na Hrvatskim studijima. »Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva novi je dvopredmetni studij odobren ove jeseni, koji studenti studiraju u paru s još nekim drugim studijem na Hrvatskim studijima. Protivno svim očekivanjima, novi studij demografije i hrvatskoga iseljeništva, iako odobren tek u jesenskom roku, upisalo je čak 37 studenata«, pojasnila je novinarka Jurasić. Donijela je i izjavu Ivana Brdarića (18) iz Đakova koji je uz demografiju upisao i povijest te je upisom na taj studij odustao od odlaska u Njemačku. »Posljednjih godina mladi iz Đakova odlaze većinom u Njemačku. (…) Razmišljao sam i ja u srednjoj školi o odlasku u Njemačku jer znam njemački jezik, ali odustao sam kad sam se upisao na fakultet.« To dokazuje da kad se u Hrvatskoj razmišlja o ostanku, potrebne su ustanove koje će posebno mlade zadržati u Hrvatskoj.
Da na ljestvici o brizi za starije Hrvatska zauzima važno mjesto govori podatak da se 167 tisuća osoba brine o nemoćnim članovima obitelji, po čemu je Hrvatska u vrhu EU-a, a trećina se njegovatelja skrbi o članovima svoje obitelji 24 sata na dan dulje od pet godina.
»Roditelji koji imaju kćeri mogli bi spokojnije čekati starost dovede li ih život u situaciju da trebaju tuđu pomoć jer kćeri se sedam puta češće skrbe o nemoćnim roditeljima od sinova! Pokazalo je to istraživanje Ane Štambuk i grupe autora sa Studijskoga centra socijalnoga rada zagrebačkoga Pravnoga fakulteta koje je objavila Revija za socijalnu politiku. Jedno je to od prvih domaćih istraživanja koje utvrđuje sociodemografska obilježja neformalnih njegovatelja starijih osoba. Ako nisu u instituciji, o nemoćnim starijim članovima obitelji u 41 posto slučajeva brinu se kćeri, 15 posto supruge, osam posto snahe, nešto manje od osam posto muževi, sinova je šest i pol posto, slično kao i unuka te nećaka i ostalih članova obitelji«, piše Ljubica Gatarić u Večernjem listu. »Kao jedna od demografski najstarijih nacija, Hrvatska ima ispodprosječan broj odraslih koji se skrbe o djeci – samo 25 posto u odnosu na 41 posto u Irskoj ili 35 posto u Švedskoj, ali i iznadprosječan udio (6,5 %) odraslih koji se moraju brinuti o nemoćnim članovima obitelji, ističe Eurostat. O maloljetnom djetetu mlađem od 15 godina ili nemoćnom članu obitelji u Hrvatskoj se skrbi svaka treća odrasla osoba u dobi od 18 do 64 godine – njih 848 tisuća, što je u skladu s prosječnim vrijednostima u EU-u, no s tom razlikom što je Hrvatska uz Bugarsku i Njemačku na začelju po obvezama prema maloljetnoj djeci, a pri vrhu je po udjelu odraslih koji se skrbe o nemoćnom članu obitelji. Takvu skrb prijavilo je osam posto Grka, 7,7 posto Nizozemaca i 6,5 posto Hrvata, u usporedbi sa samo 0,7 posto Danaca, gdje brigu o nemoćnima preuzima država. Prema Eurostatu, Hrvatska ima 167 tisuća odraslih koji se brinu o nemoćnom članu obitelji te 634 tisuće roditelja koji se brinu o djeci mlađoj od 15 godina!« piše novinarka Gatarić.
Nadalje se u tekstu ističe: »Istraživanje znanstvenika sa Studijskoga centra socijalnoga rada pokazuje da je tipična neformalna njegovateljica starijih osoba u Zagrebu žena srednje životne dobi, najčešće kći, koja je udana i u dva od tri slučaja živi u istom kućanstvu s ocem ili majkom. Sinovi češće pružaju financijsku pomoć i savjete. Uz probleme s kretanjem i druge dijagnoze, nemoćne osobe često se bore i s demencijom ili Alzheimerovom bolešću. Kupnja, pripremanje hrane, pranje posuđa i pospremanje stana te aktivnosti vezane za higijenu najčešće su aktivnosti vezane uz njegu starijih osoba, na što odlazi minimalno četiri sata dnevno. (…) Istraživanje je pokazalo da bi mnogi trebali stručnu ili financijsku pomoć države, bilo putem doplatka za njegu koji prima samo 15 posto neformalnih njegovatelja ili uvođenjem dodatne pomoći fizioterapeuta i patronažne sestre. ‘Ovim istraživanjem napravili smo prvi korak u pokušaju razumijevanja potreba neformalnih njegovatelja, iako je i provedeno samo na području grada Zagreba pa se rezultati ne mogu uopćiti na ostatak Hrvatske te možemo pretpostaviti da su njegovatelji npr. u ruralnim sredinama u puno težoj situaciji jer im nisu dostupne informacije o pravima ni usluge kao što je to u urbanim sredinama’ – ističu autorice istraživanja. Žene su češće u ulozi njegovateljica (83 %) nego muškarci (17 %), ali Ana Štambuk dodaje da nije zanemariv broj muškaraca koji se brinu o svojim suprugama.«
