Pogleda li se na hrvatsku povijest, znakovito bi bilo ako ju se promatra iz perspektive dolazaka i odlazaka ljudi, to jest većih ili manjih migracija. Nedavno su u hrvatskim medijima objavljena dva priloga koja se na različit način bave vrlo sličnim stvarnostima.
Prvi koji je privukao pozornost tekst je Dijane Jurasić u Večernjem listu koja ja tematizirala suvremeni odljev stanovništva, ističući da deset godina od ulaska Hrvatske u Europsku uniju nije zaustavljen odlazak mlađih ljudi.
Štoviše, iznijela je podatke da se 2022. godine u Hrvatsku doselilo rekordnih 58 000 stranaca, a iselilo se 46 287 građana. Stručnjaci s kojima je razgovarala procjenjuju da se broj doseljenika najvećim dijelom odnosi na uvezenu radnu snagu. Budući da se najveći broj građana iseljava u najproduktivnijoj radnoj i reproduktivnoj dobi od 20 do 39 godina, pao je i broj rođene djece. Stoga ne čudi rekord od najmanje rođene djece dosad u Hrvatskoj, svega njih 33 883, a ove godine pitanje je hoće li se dosegnuti 32 000 rođenih. Demografi nisu birali riječi, poput dr. Stjepana Šterca koji je to što se događa nazvao demografskom devastacijom Hrvatske, ne dvojeći da je politička inercija prema demografskim problemima došla na naplatu. U Hrvatsku kao u razvijene članice EU-a ne hrle mladi obrazovani stranci. Demograf dr. Anđelko Akrap procijenio je da se najveći dio useljenika u Hrvatsku odnosi na uvezene radnike, s tim da treba računati da je Hrvatska za dio stranih radnika postala tek usputna postaja prema bogatim zemljama EU-a. Demografski problemi u sljedećem razdoblju mogu biti samo drastičniji, upozorenje je dr. Akrapa.
Budući da se sve više u kontekstu hrvatskih demografskih pitanja pojavljuje pojam pustinja, zanimljivo je da je ljetni prilog iza kojega stoji dvojac iz Jutarnjega lista Tomislav Kukec i Ivan Validžić kao ljetnu zanimljivost donio također demografsku priču, ali povezanu s redovnicima. Posjetili su, naime, drevnu pustinju Blacu na Braču. Reportažno su napisali svoje iskustvo pohoda obitavalištu starih glagoljaša, svećenika koji su obitavali u samostanu smještenu usred bračke pustinje Blace, koji se nisu bez razloga nazivali samotnjacima i pustinjacima. Putom do njihova samostana, koji je danas muzej, rijetko tko prođe, a ruta je, ističu, teška muka. »Cesta, neravna i puna rupa, vijuga kroz zaraslu šikaru za koju naš vodič Luka Vranjičević objašnjava da je danas cijela ‘privatni pašnjak’, većinom za ovce. Nikakvih stada nismo vidjeli, no s desne strane parkirališta uz pustinju nalazi se velika hrpa vune i mali otvoreni tor. Planinarskim putem, detaljno označenim markacijama, krećemo po neprijateljskom suncu i kroz bračku sparinu i paučja gnijezda kroz ostatke jednog od tri sela koja su nekad postojala zahvaljujući samostanu i svećenicima u Pustinji Blaca«, navode autori.
Njihov vodič ispričao im je da su u selima Obršju, Dragovodi i Smrki živjeli radnici koji su obrađivali hektare samostanske zemlje za sadnju vinove loze, maslina i pšenice te uzgoj ovaca, krava, volova, svinja i goveda. Zauzvrat su dobili zemlju, a njihova su se djeca imala priliku školovati od prvoga do šestoga razreda osnovne škole pod mentorstvom samostanskih svećenika u samostanu koji je toliko dobro skriven od nepoželjnih očiju da se ne vidi ni s obale ni s vrha brda. Razlog su tomu turski napadi na Dalmaciju, kada su svjetovni glagoljaški svećenici pobjegli iz omiškoga podneblja na otok Brač. Tu im je brački knez 1551. godine dopustio nastanjenje u špilji Ljubitovici, iz koje se razvio samostan. Nižu se u tekstu fascinantni podatci: svećenicima samostana trgovina je bila glavni izvor prihoda i moći s godišnjim brojkama od 60 000 litara vina, tri tone meda od 237 košnica, ovčjega sira od 1000 ovaca i maslinova ulja sa 3000 stabala, što je bilo gospodarstvo jače od čitavoga Brača… Najuspješniji i međunarodno najpoznatiji među svećenicima bio je profesor, doktor astronomije, matematike i fizike Nikola Miličević, koji je otkrio dva kometa i jedan asteroid teleskopom naručenim iz Beča 1926. godine. Škola je zatvorena 1962. godine, a 1977. samostan su napustili i posljednji stanovnici. Danas je samostan pod zaštitom Centra za kulturu Brač, a održavanje se ponovno može nazvati obiteljskim poslom jer Vranjičići su posljednji čuvari. Nakon smrti don Nikole 1963. stoljetna tradicija nasljeđivanja s koljena na koljeno prekida se jer nećak don Nikole nije bio zainteresiran za svećenički red te je predao upravu nad samostanom radniku i njegovoj obitelji koji su živjeli s njim u samostanu.
Vodiči i čuvari Vranjičići objašnjavaju kako je posao čuvanja već dugo u njihovoj obitelji. Njihov je otac bio lugar još za vrijeme dok je Miličević bio živ, a brigu o samostanu preuzeo je 1979. godine. Braća Luka i Zoran Vranjičić počeli su voditi brigu o samostanu prije nešto više od 30 godina, a danas njime upravljaju potpuno sami i mogu provesti kroz samostan na francuskom, engleskom, njemačkom, talijanskom i hrvatskom. Čini se da bi se tradicija mogla nastaviti jer novinsku je ekipu dočekala kći mlađega brata i ispričala nekoliko zanimljivosti iz samostana. Na pitanje hoće li preuzeti brigu o samostanu nasmijala se i rekla odlučno »ne«. No, prema pričama starijega brata Luke, i on je počeo s povremenim dolascima. »Tako to biva, dođeš jednom i zaljubiš se u mjesto, pa se počneš o njemu brinuti kao o svom djetetu…«
