Stotine tisuća Hrvata tijekom samo posljednjega stoljeća ostavile su svoje domove i domovinu zbog ekonomskih i političkih razloga, kod onih koji su ostali »bijela kuga« nemilosrdno je ostavila razorne posljedice, odljev mladih i reproduktivno sposobnih u posljednjem je desetljeću posebno alarmantan, a svi najviši hrvatski dužnosnici osim deklarativnih političkih izjava nisu konkretno učinili ništa da se zaustave porazni demografski pokazatelji. Iako usamljeni, u javnosti su odjekivali »glasovi vapijućih u pustinji« istaknutih hrvatskih znanstvenika te je stoga dobro da se upravo u božićnom ozračju opet čuju njihovi glasovi. Za naše su se čitatelje odmah spremno odazvali dr. Stjepan Šterc s Geografskoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta i dr. Nenad Pokos s Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Dr. Šterc: »Nema u Hrvatskoj ni jedne djelatnosti i ni jedne problematike koja je tako i u svim svojim aspektima negativna kao demografska. Svi pokazatelji i svi trendovi nagovješćuju i potvrđuju samo jedno – demografski slom Hrvatske. Moguće je nakratko i samo dijelom ublažiti silazne putanje, ali to ne može promijeniti opći trend prema dolje ili prema demografskoj destrukciji Hrvatske.
Hrvatska je prema popisu stanovništva 2011. godine imala 4 284 889 stanovnika, a danas vrlo vjerojatno ima oko ili čak manje od 4 milijuna, uzmemo li u obzir definiciju stalnoga stanovništva prema Eurostatu i konceptu uobičajenoga mjesta stanovanja. Izračun je vrlo jednostavan. Nakon popisa 2011. prirodnim je putom izgubljeno oko 70 000 osoba, a iseljavanjem vjerojatno više od 200 000 osoba po statistikama useljeničkih zemalja.
Prirodni je pad stanovništva u Hrvatskoj prisutan već više od 25 godina i upravo je prošle godine bio najintenzivniji – 16 702 osobe (više umrlih nego rođenih). Godinu prije toga zabilježen je minus od 11 273 osobe, a najava u prva tri mjeseca 2016. godine bila je još gora; samo u tri mjeseca više od 4500 osoba. Međutim, u kasnijim mjesecima, a posebno preko ljeta, prirodni se pad ublažava i vrlo vjerojatno će biti ipak manji nego 2015., primarno kao posljedica povećane stope bračnosti. Dakle, Hrvatska godišnje gubi stanovništva više nego što je izgubila u pet godina tijekom agresije.
Hrvatska je imala negativnu vanjsku migracijsku bilancu sve do početka devedesetih i srbijanske agresije, a nakon toga je do 2009. imala više useljenih nego iseljenih. Godine 2009. pojavljuje se ponovno negativna migracijska bilanca i od tada se samo intenzivira do službenih -17 945 osoba 2015. godine. Međutim, prema podatcima drugih useljeničkih zemalja iseljavanje je iz Hrvatske barem dvostruke veće, a to vrijedi i za negativnu vanjsku migracijsku bilancu. Zajedno s prirodnim padom godišnji raspon nestanka hrvatske populacije kreće se između službenih oko 35 000 pa do procijenjenih oko 75 000 osoba. Svako ublažavanje činjenice postojanja demografske katastrofe izravno je negiranje hrvatske strateške problematike i hrvatske budućnosti.
Hrvatska je prema tipu starosti ukupnoga stanovništva među najstarijim svjetskim populacijama i u tipizaciji sa sedam kategorija od mladosti do izrazito duboke starosti Hrvatska je u posljednjoj. Danas je vjerojatno, kao posljedica silnoga recentnoga iseljavanja mlade i obrazovane populacije, i među pet najstarijih. Procjena je da će u sljedećih 5-10 godina starije populacije u ukupnom stanovništvu biti i više od 30 posto, a mlađe od 19 godina negdje oko 15 posto. Takve odnose dobnih skupina ni jedan sustav u budućnosti ne će moći izdržati po postojećim modelima.
Prateći trendove rodnosti i smrtnosti ukupne hrvatske populacije, jasno se vidi da će se rodnost stalno smanjivati do možda i 30 000 samo rođene djece godišnje, a smrtnost će se približavati brojci od 60 000 umrlih godišnje kao funkcija starenja i bioloških faktora. Ukupno bi s negativnom vanjskom migracijskom bilancom godišnja depopulacija mogla iznositi i više od 80 000 osoba. Depopulacija, prirodni pad, izumiranje, iseljavanje, starenje, supstitucija – hrvatska su demografska stvarnost kojoj se ne nazire smirivanje, osim po projekcijama za desetak godina kad već u većini navedenih procesa ne će imati ni tko sudjelovati.
Mogući nestanak gotovo 800 000 osoba u sljedećih 10-15 godina morao bi dići na uzbunu sva državna tijela, uvjetovati izvanredne sjednice Vlade o toj problematici, svih mogućih savjeta itd. Međutim u Hrvatskoj se ništa ne događa kao da je riječ o nestanku lišajeva na sjevernoj strani otoka Hvara.
Mantra financijaša, ekonomista, dijela političara i sličnih hrvatskih ‘dušobrižnika’ kako samo treba zaposliti Hrvatsku i sve će se samo od sebe riješiti potvrđuje nevjerojatno razinu nebrige za hrvatsku budućnost i mladost. Kada k tomu još ministar u aktualnoj Vladi izgovara da nam ne će rješavanje demografske problematike otvoriti radna mjesta, politička zatucanost dobiva svoje tragikomično finale. Posljednje procjene potvrđuju nam da danas imamo više Hrvata izvan Hrvatske; u klasičnom iseljeništvu 3 350 000 s različitim oblicima hrvatskoga identiteta, oko 400 000 u Bosni i Hercegovini i oko 250 000 u susjednim zemljama kao manjinska populacija (uz susjedne treba još navesti Austriju, Rumunjsku…). Hrvatsko je to bogatstvo i stvarni potencijal demografske, gospodarske, političke i društvene revitalizacije. Ne bude li to jedna i jedinstvena Hrvatska, izvjesnost će u budućnosti biti upitna.«
Dr. Pokos: »Osnovni su ciljevi obiteljske politike osigurati blagostanje roditelja i djece tijekom razdoblja odgoja i skrbi za djecu, kao i roditeljima pružiti vrijeme za obitelj, financijsku sigurnost i infrastrukturu za sudjelovanje u radnom i društvenom životu. Stoga je osnovni cilj naknada spriječiti osiromašenje obitelji nakon rođenja djeteta. Sadašnji sustav rodiljnih i roditeljskih naknada u Hrvatskoj je takav da rodiljna naknada, mjesec dana prije poroda i šest mjeseci nakon toga, iznosi 100 posto prethodnih primanja odnosno jednaka je plaći prije rođenja djeteta. Roditeljska naknada, šest mjeseci nakon poroda, iznosi između 1663 i 2660 kuna, što je sasvim neodgovarajuće te dovodi do znatnoga pada standarda zaposlenih obitelji s djecom za vrijeme roditeljskoga dopusta. Stoga Hrvatska mora što prije u potpunosti delimitirati roditeljske naknade.
Osim financijskih poticaja potrebna je i institucionalna skrb za predškolsku djecu. Još 2002. godine Vijeće Europe donijelo je smjernice po kojima bi članice EU-a do 2010. godine trebale omogućiti cjelodnevne programe za najmanje 90 posto djece u dobi između 3. godine i obvezne školske dobi. U nas je taj obuhvat danas tek nešto veći od 60 posto, po čemu smo na samom europskom dnu. Također bi prema tim ciljevima u jasličkim skupinama, do 3. godine života, trebalo obuhvatiti barem 33 posto djece, a u Hrvatskoj to iznosi tek oko 20 posto.
Također bi radno vrijeme vrtića trebalo prilagoditi zaposlenim roditeljima odnosno osigurati u svakom većem vrtiću barem jednu skupinu za djecu čiji roditelji rade u smjenama. Nadalje, u svim jedinicama lokalne samouprave trebao bi barem jedan vrtić raditi produženo odnosno vikendom. Upis djece u predškolske programe trebalo bi omogućiti tijekom cijele godine, a cijena koštanja programa predškolskoga odgoja ne bi trebala prelaziti 10 posto prosječne mjesečne plaće u državi.
Jedna od mjera obiteljske politike moglo bi biti i uvođenje univerzalnoga prava na doplatak za svu maloljetnu djecu do završetka srednjoškolskoga obrazovanja bez obzira na zaposlenost i imovinsko stanje roditelja.
Mjera obiteljske politike koja se u Hrvatskoj provodi već godinama porezne su olakšice na plaću za uzdržavanu djecu. Međutim, u travnju ove godine prošla Vlada predlagala je ukidanje porezne olakšice na djecu i druge uzdržavane članove obitelji te uvođenje novoga modela – manjega poreza ovisno o broju djece, no tom bi mjerom najviše bili pogođeni najsiromašniji.
Mjera o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori jest i uvođenje statusa roditelja odgojitelja u obiteljima s četvero i više djece. Nešto slično u Europi ima samo Crna Gora, u kojoj status majke odgojiteljice mogu ostvariti majke s troje djece i najmanje 25 godina radnoga staža, odnosno majke s četvero ili više djece s najmanje 15 godina staža. Obje kategorije žena mogu ostvariti doživotnu mjesečnu naknadu u visini 70 posto prosječne neto plaće u Crnoj Gori. Kod nezaposlenih žena potrebno je roditi troje i više djece te se nalaziti najmanje 15 godina u evidenciji Zavoda za zapošljavanje. U tom slučaju žene koje žele mogu doživotno računati na 40 posto prosječne plaće. Veliku ulogu ima i mogućnost uporabe fleksibilnoga te skraćenoga radnoga vremena. U nas su poslovi sa skraćenim radnim vremenom rijetki pa su udane žene prisiljene birati između posla s punim radnim vremenom ili ostati kod kuće kao kućanice.
Jedna od mogućih mjera pronatalitetne politike jest i stimuliranje relativno brzoga rađanja sljedećega djeteta, kakvo je poznato u skandinavskim zemljama. Naime, praksa pokazuje da se roditelji u Hrvatskoj nakon dopusta vrlo često vraćaju na slabije plaćena radna mjesta ili ostaju bez posla. Stoga bi se roditeljima koji dobiju sljedeće dijete u razdoblju od dvije do pet godina nakon rođenja prvoga djeteta dopust mogao produžiti za još nekoliko mjeseci, a da im naknada bude jednaka onoj koju su imali nakon rođenja prvoga djeteta – bez obzira na to jesu li u trenutku rođenja drugoga djeteta nezaposleni ili im je smanjena plaća.
Važne mjere obiteljske politike vezane su uz stambeno zbrinjavanje mladih obitelji, pri čemu najavljeno ukidanje porezne olakšice od 5 posto pri kupnji prve nekretnine svakako nije pronatalitetna mjera. Ta se mjera opravdava skorašnjim uvođenjem subvencioniranja kamata na stambene kredite mlađima od 45 godina. Rok otplate kredita bio bi između 15 i 30 godina, vrijednost nekretnine bila bi do 100 000 eura, a država bi subvencionirala 50 posto rate kredita samo prve četiri godine, a za svako novorođeno dijete rok financiranja produljio bi se za dodatne dvije godine. Međutim, zakon se ne bi odnosio na one koji već otplaćuju kredite, a pravo ne bi imali ni građani koji imaju ušteđevinu. Nedostatak te mjere u tome je što bi se podupiralo banke te već ionako previsoke cijene nekretnina. Stoga bi trebalo razmišljati o još nekim mjerama u vezi sa stanovanjem kao što su javne subvencije za najam stambenoga prostora od privatnih najmodavaca, osiguranje socijalnih ili državnih stanova za najam za obitelji s maloljetnom djecom ili subvencije kamata za stambene kredite za obitelji s maloljetnom djecom od strane jedinica lokalne samouprave.
Treba spomenuti i jednokratnu novčanu pomoć za novorođeno dijete koja trenutačno u Hrvatskoj iznosi 2328 kuna, za koju se u protekle dvije predizborne kampanje od strane vladajućih moglo čuti da će se povećati na 7500 kuna.«
