Susreti tijekom apostolskoga pohoda pape Benedikta XVI. hrvatskoj metropoli prvoga lipanjskoga vikenda 2011. godine upisali su se u sjećanja mnoštva vjernika. Papin je posjet očitovao ljubav i privrženost Svete Stolice i Petrova nasljednika prema Hrvatskoj, koju je već u prvom govoru nazvao »ljubljenom zemljom«, »blagoslovljenom naviještanjem evanđelja, nadom života i spasenja za svakoga čovjeka«. No osim osobnih sjećanja i doživljaja kojima se treba vraćati, sve su susrete zajednički povezivale poruke koje je papa uputio u svojim govorima. Ovdje svraćamo pozornost na njegovu ostavštinu, govore koje je uputio različitim skupinama.
Povod papina posjeta, održanoga pod geslom »Zajedno u Kristu«, bilo je održavanje Prvoga nacionalnoga dana hrvatskih katoličkih obitelji, a svoj je vrhunac imao na euharistijskom slavlju u nedjelju 5. lipnja 2011. na Hipodromu.
- »Želim izraziti koliko visoko cijenim osjetljivost i zauzetost za obitelj, ne samo zbog toga što se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u vašoj zemlji kao i drugdje, mora suočiti s teškoćama i prijetnjama, pa stoga ima i posebnu potrebu da se evangelizira i podrži, nego i stoga što su kršćanske obitelji temelj za odgoj u vjeri, za izgradnju Crkve kao zajedništva i za njezinu misionarsku nazočnost u najrazličitijim životnim situacijama.«
- »Drage obitelji, budite hrabre! Ne popuštajte tom sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak! Pokažite svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu! Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je! Dobro obitelji je dobro i Crkve.«
- »Učite svoju djecu moliti, i molite s njima; približite ih sakramentima, osobito euharistiji jer ove godine slavite 600 godina ‘ludbreškog euharistijskog čuda’; uvedite ih u život Crkve; u intimi doma nemojte se bojati čitati Sveto pismo, obasjavajući tako obiteljski život svjetlom vjere i hvaleći Boga kao Oca. Budite poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva.«
Drugo po brojnosti okupljanje oko Petrova nasljednika u Zagrebu bilo je molitveno bdjenje s mladima na središnjem Trgu bana Josipa Jelačića u subotu 4. lipnja. Mladenačko pjevanje, radost, molitva, prepuštanje trenutcima šutnje oduševile su i papu, koji je u njima prepoznao »snagu mlade vjere, nošene velikim poletom prema životu i njegovu smislu, prema dobru, prema slobodi«.
- »Potpuno poštujući vašu slobodu, On se približava svakomu od vas i predlaže sebe kao istinski i odlučujući odgovor na onu čežnju koja prebiva u vašem biću, na želju za životom koji vrijedi živjeti. Pustite da vas uzme za ruku! Pustite da bude prijatelj i suputnik na vašem putu! Pouzdajte se u Njega, neće vas nikada razočarati! Isus vam daje da izbliza upoznate ljubav Boga Oca, daje vam da shvatite da se vaša sreća ostvaruje u prijateljstvu s Njime, u zajedništvu s Njime.«
- »Dragi mladi prijatelji, ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, načini života koji daju prednost izgledu, na štetu nutrine. Ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti. Dopustite da vas povede u Božje visine.«
Papine su riječi bile upućene svima okupljenima na susretima s njim, ali i svima u Hrvatskoj, a onda i Europi i svijetu. Posebno se to očitovalo u obraćanju predstavnicima civilnoga društva, političkoga, akademskoga, kulturnoga i gospodarskoga života, Diplomatskoga zbora i vjerskim poglavarima – koje je priređeno u Hrvatskom narodnom kazalištu prije susreta s mladima.
- »Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tom ‘kritičkom’ čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.«
- »Treba spominjati te začetke, pa i zbog povijesne istine, i vrlo je važno znati pomno iščitavati te korijene, jer oni mogu i danas nadahnjivati. Ključno je otkriti snagu nekog događaja, primjerice, nastajanja jednog sveučilišta, ili nekog kulturnog pokreta, ili neke bolnice. Valja shvatiti zašto i kako je do toga došlo, kako bi se i danas vrjednovala ta snaga, koja je duhovna stvarnost, a postaju kulturnom i onda i društvenom. U temelju svega su muškarci i žene, dakle, osobe – savjesti, vođene snagom istine i dobra.«
- »Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni prinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetog pisma, koje je ‘veliki kodeks’ europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je ‘glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva’ (Caritas in veritate, 1).«
U središtu posljednjega papina molitvenoga susreta s više od 2000 (nad)biskupa, svećenika, redovnika, kandidata za svećeništvo i redovništvo u nedjelju navečer u zagrebačkoj prvostolnici bio je blaženik Alojzije Stepinac i tadašnji komunistički režim.
- »Blaženi Alojzije Stepinac odgovorio je svojim svećeništvom, svojim biskupstvom, svojom žrtvom života: jednim jedincatim ‘da’ sjedinjenim s onim Kristovim. Njegovo mučeništvo označava vrhunac nasilja usmjerenih protiv Crkve tijekom užasnoga razdoblja komunističkoga progona. Hrvatski katolici, a posebno kler, bili su predmetom mučenja i sustavnih nasilja, koji su išli za tim da razore katoličku Crkvu, počevši od najvišeg mjesnog Autoriteta.«
- »Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa, svećenika i redovnika, spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista, Crkvu i Papu. Narod je vidio da svećenici nisu nikad gubili vjeru, nadu, ljubav, te su tako ostali uvijek sjedinjeni. To jedinstvo objašnjava ono što je ljudski neobjašnjivo: da tako kruti režim nije mogao slomiti Crkvu.«
