Punih deset godina nakon što je Hrvatski sabor izglasao da će se svakoga 23. dana u kolovozu u Hrvatskoj slaviti Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima hrvatska javnost nije dočekala da predstavnici vlasti toga dana jasno daju do znanja da je komunistički režim u Hrvatskoj bio uz bok zločinačkomu nacističkomu i fašističkomu režimu. Da artikuliraju tu sasvim jednostavnu rečenicu, pisano ili usmeno, nije pomogao ni prizor 102 žrtava svirepoga komunističkoga zločina koje je u Gospiću 23. kolovoza pokopao mjesni biskup Zdenko Križić. Povijesna istina bit će zahvalna biskupu što je u propovijedi izrekao čitav kontekst stradanja i prokazao ideologiju i ideologe koji stoje iza toga zločina, jer sudeći po objavi na mrežnim stranicama Vlade, nije jasno tko je odgovoran za to što su u Gospiću 1945. stradali desetci osoba, uključujući i 16-godišnje mladiće. Valjda je najviše što se moglo napisati, a da se ne uvrijede počinitelji i njihovi ideološki podupiratelji, bilo sljedeće: »Sve su žrtve stradale u travnju 1945. godine, nakon ulaska partizana u Gospić i Lički Osik.«
Odvagnute su to riječi jer ulazak neke naoružane skupine u neko mjesto ne znači i da je ta skupina bila skupina ubojica – premda za to postoje brojni dokazi i svjedoci. Rečenicom iz Vladine objave da su »kod određenog broja posmrtnih ostataka utvrđene streljne ozljede«, osim što se potvrđuje da su ti ljudi ubijeni, istodobno se otvara prostor za dojam da ostale žrtve možda ipak nisu stradale od zločinačke ruke…
O tome koliko vlasti imaju obzira prema starim ideolozima, ponajprije komunističkim, svjedoči i to što je još 2018. Vijeću za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, koje je osnovala tadašnja vlada, već na početku rada implicitno dano do znanja da komunistički režim, koji je najduže trajao, treba nježnije tretirati. Ne čudi stoga da dokument toga vijeća, nazvan »Dokument dijaloga: Temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta«, zapravo nikad nije izglasan – ali je svečano predstavljen.
Nastojanja relativiziranja notornih zločina i nakon 76 godina u suprotnosti su s motivima kojima je Europski parlament bio nadahnut u donošenju rezolucije na temelju koje je 2011. i Hrvatska morala uvesti taj spomendan. Nedavno je Hrvatska (2020.), donijevši izmijenjeni zakon kojim se zahvaća taj spomendan, pristala uz tumačenje nove europske rezolucije iz 2019., koja izričito kaže da bi »tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice«. Sve dok vlasti jasno ne artikuliraju koji je njihov odnos prema svim režimima koji su zločinačkom rukom pisali povijest i presuđivali hrvatskomu narodu, posebno prema najdugovječnijemu komunističkomu čiji vonj još nije iščeznuo, dotad će i današnji naraštaj biti žrtva tih istih režima. Naime, ako se netko boji iz ovih ili onih razloga izreći istinu o totalitarnim i autoritarnim režimima, pogotovo o komunističkom koji se najviše štiti, na neki način postaje promatrač procesa kojim i današnji naraštaj ljudi postaje žrtva. Zar ne znaju da što god čovjek dobiva zauzvrat za šutnju, kad-tad postaje bezvrijedno.
