Postoje slikari koje povijest pamti po njihovim umjetničkim gestama i grimasama – po osebujnostima osobnosti koja sija iz njihovih djela i zabliješta njihovu publiku. Postoje slikari koje povijest pamti po njihovim umjetničkim plodovima i gladima – po djelotvornosti djela koje niče iz njihove osobnosti i obrasta njihovu publiku. I postoje, konačno, slikari koje povijest pamti po njihovim umjetničkim otporima i predanjima – po istinitosti iskaza zbog koje publika u njihovim djelima nazire nešto više od umješnosti, a u njihovoj osobi nešto veće od umnosti. Oni kojima je Bog stranac, zadovoljit će se da to »nešto« ostave bez imena; oni kojima je Bog blizak, ne će se smiriti dok to »nešto« ne okrste kao – čudo. Upravo taj jednorječni opis umjetničke tajne u razgovoru nam je ponudio slikar za kojega se bez oklijevanja može reći da pripada »trećoj« od opisanih skupina: Josip Botteri Dini, umjetnik čije slike, vitraji i mozaici nisu postali tek zaštitnim znakom moderne hrvatske sakralne umjetnosti, nego i znamenom pobožnosti brojnih hrvatskih vjernika diljem svijeta. Stoga smo – usporedno s retrospektivom koja je uz njegov 80. rođendan postavljena u zagrebačkim Klovićevim dvorima – zamolili samoga umjetnika da nas povede na svojevrsno hodočašće deseterim sakralnim postajama od početka njegove karijere do suvremenoga doba, od crkava u domovini do iseljene Crkve u Australiji.
Zamjena za Tintoretta
»Lijepo je svu tu ljetinu koju sam čitav život sabirao izložiti da je svi mogu uživati. Ali prije svakoga osvrta na umjetnost najprije valja promisliti što bi to bilo umjetničko djelo. Je li ono samo ushit, ili samo poruka, ili samo doseg? Za mene djelo bez doticaja s čudesnim i bez prozora u snoviđenje nije potpuno. Jer u svakom umjetniku postoji nešto nad čime on nema vlast, ona ‘jasna nejasnoća’ zbog koje je istinsko stvaranje uvijek i oslobađanje od sebe eda bi se moglo služiti čudu. Umjetnik je ustvari ministrant čudesnoga«, uvodi nas u temelje svojega opusa Josip Botteri Dini. A ni začetak sakralne dionice toga opusa 1974. nije bio bez svojega čuda. »U vrijeme dok sam kao mladi slikar u školama na Braču predavao likovne predmete iz crkve je u Škripu ukradena oltarna pala Palme Mlađega. Zato je i bolske dominikance Interpol upozorio da iz samostanske crkve Gospe od milosti sklone Tintorettovu oltarnu palu. I tako su me braća u vrijeme priora Alberta Drpića zamolila da im naslikam zamjenu.«
No kako da mladi umjetnik koji dotad nije stvarao za sakralne prostore nadomjesti rad samoga Tintoretta? »U to sam vrijeme istraživao akcijsko slikarstvo, iskapane linije na čvrstoj crtačkoj konstrukciji, te sam se odlučio za klasičnu slikarsku podlogu po kojoj ću slobodno razlijevati boju. No odjedanput se u meni zbio preokret: ono odbačeno postalo mi je važno, ono malo postalo mi je veliko.« Duhovnomu trenutku koji su Botterijevi kritičari ocijenili prijelomnim kako za Botterijevo sakralno usmjerenje tako i za hrvatsku sakralnu umjetnost, nije manjkalo ni duhovitosti. »Sliku sam s đacima pronio kroz mjesto po noćnoj buri i donio je u dominikanski refektorij, gdje su se braća taman spremala večerati. Kada je vidio moju ‘Gospu od Milosti’, jedan je dominikanac primijetio: ‘Ako je ovako na onom svijetu, nemamo se za što boriti’«, pripovijeda Botteri kroz smijeh.
U mozaik se »ugradili« i postavljači
No dominikancima se Botterijev rad toliko svidio da su nedugo nakon toga za splitsku crkvu sv. Katarine naručili i križni put – ciklus slika koji će kritičar Stanko Špoljarić ocijeniti neusporedivim tumačenjem »veličine žrtve Kristova otkupiteljskoga čina«. »Doživio sam neke smrti koje su me odvojile od životne radosti. Smrt u obitelji smrt je cijele obitelji; s bliskim ljudima mi pokapamo i dio sebe. U takvu sam raspoloženju trebao prvi put uroniti u temu križnoga puta pa sam zamolio svoju djecu – bila su tada tek nekoliko godina stara – da kemijskom olovkom nacrtaju svoje postaje križnoga puta. Kada sam vidio koliko im to jednostavno polazi za rukom, i ja sam se ohrabrio. I tako je nastalo četrnaest malih pala srodna ugođaja, ujedno moje javno svjedočanstvo vjere. Nisam to tada tako shvaćao: slikajući križni put, osjećao sam se tek kao dio zajednice, kao jedan od braće.«
Botteri se lako srodio i s duhom manje braće u Puli, kamo ga je fra Stanko Škunca 1981. pozvao da napravi mozaik u crkvi sv. Antuna. »Na to je djelo najvećma utjecala sloboda Iva Dulčića, koji nas je sve odgojio za novo vrijeme kada je svojoj poznatoj fresci uskrsnuloga Krista pridružio simbole Hrvatske. Na mom pak mozaiku Krist uskrsnućem raspršuje križ; on je pobjednik nad mukom, ali i preporoditelj čovječanstva i čitava svemira.« U nastanku jedinstvene simbolike sudjelovali su i sami postavljači mozaika – pulski vjernici i franjevci, među kojima je bio i fra Andrija Bilokapić. »Najprije smo apsidu oblijepili papirom, a Josip je sa zemlje velikim štapom s trstikom na vrhu ugljenom crtao osnovne konture. Papir je potom odvezao u Split i na njega slagao pločice koje smo kasnije lijepili na zid. No kako je ljepilo bilo vrlo jako, a papir tvrd, popadalo nam je oko četvrtine pločica te je mnogošto trebalo na licu mjesta popravljati. Josip je u toj nevolji prepoznao priliku za drukčiji prikaz, i tako je nastala poznata ‘eksplozija križa’«, tumači o. Bilokapić.
Vitraji koji prosvjetljuju
Stakleni tragovi Franjinih Hrvata
»O vitrajima i mozaicima na akademiji doista nismo učili ništa«, prisjeća se slikar danas poznat ponajprije kao vrstan vitražist i mozaičar. »Tako sam i prve vitraje za solinsku crkvu Gospe od Otoka povodom jubileja Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta 1976. morao napraviti u tehnici koju sam sam smislio. Kod prijatelja u Milanu kupio sam stakla i teškom ih mukom vlakom dovezao do Splita, a u vlaku za Pariz, gdje sam tada izlagao, crtao sam skice. Potom sam akrilnim lakom na pleksiglasu naslikao prikaze u dva primjerka i njima oblijepio stakla.« Neuobičajenu tehniku »sendvič-vitraja« ipak nije ponovio na svojim najpoznatijim vitrajima iz 1988. u franjevačkoj crkvi sv. Križa u Sigetu. »Franjina ‘Pohvala Stvoritelju’ u meni je ostavila trajan trag, te su njome nadahnute i sigetske ‘vizualne orgulje’ u kojima sam se odlučio poigrati sunčevim svjetlom od zore do sutona. Od prvoga mojega susreta s djelom Marijana Trepše umjetnost vitraja očarava me mogućnošću da kamen ili beton pretvori u čistu svjetlost, čistu boju: čisti misterij.«
»Pjesma stvorova«, ali i vitražne naznake spomeničke baštine povezuju crkvu sv. Križa s crkvom sv. Leopolda Mandića u Melbourneu u Australiji. »Pokojni župnik Josip Vranješ za to je zdanje hrvatskoga naroda angažirao više domaćih umjetnika, a ja sam uz mozaik s temom ‘Pjesme stvorova’ u prezbiteriju 2000. napravio i vitraje s prikazom duhovne povijesti Hrvata. Reinterpretaciji prizora bijega u Egipat s pluteja crkve sv. Nediljice dodao sam još jednu povorku, kao asocijaciju na sve naše izbjeglice koji prolaze svijetom. Umjetnik je nalik propovjedniku: on ponad svoje teme mora suosjećati s duhom zajednice kojoj se obraća.« Slično ga je nadahnuće vodilo prilikom izrade vitraja za gotičku crkvu Uzvišenja svetoga Križa u Wulkaprodersdorfu – odnosno Vulkaprodrštofu, kako to austrijsko mjesto zovu gradišćanski Hrvati. »Kada je početkom 1992. ondje postao župnikom, željezanski biskup Egidije Živković zamolio me da za staru gotičku crkvu napravim vitraje. Otada gradišćanske Hrvate uz lik jednoga austrijskoga svetca s visine motri i lik bl. Alojzija Stepinca, a i starohrvatski elementi na malim prozorima podsjećaju na njihovu prapostojbinu.«
Djelo koje pokazuje na Božji narod
Trojstvo Botterijevih nadahnuća – katoličku vjeru, hrvatsku domovinu i europsku likovnost – najpotpunije sjedinjuje najveći hrvatski sakralni mozaik, ures Nacionalnoga svetišta sv. Josipa u Karlovcu. Svoju »Svetu noć« umjetnik mnogostruko interpretira: kao duhovni pothvat i fizički izazov, kao poklon svojemu zaštitniku i posvetu hrvatskim progonstvima, kao poziv k istinskomu svjetlu Božića i pohvalu njegovoj izvornoj toplini. No interpretaciju mozaika – a s njom i početnu ocjenu Botterijeva djela – zaokružila je tek Irena Rački, vjernica koja je 2021. molitvom pred Presvetim pratila njegovo postavljanje. »Doista je nemoguće da vam pogled tijekom klanjanja u našem svetištu ne odluta do mozaika. Razmatrajući pred njim radosna otajstva krunice, svakoga dana otkrijete štogod novo, ljupko i istodobno snažno: primjerice, bosa stopala pastira i sv. Josipa, podsjetnik na svetost tla zbog koje je i Mojsije pred gorućim grmom skinuo obuću. A pogledajte Josipa: dok djetešce Isus širi ruke prema njemu, on rukom pokazuje na pastire koji su se došli pokloniti kralju svih kraljeva. Kao da tim pokretom pokazuje i na sve nas…«
Deset sakralnih postaja Josipa Botterija Dinija
