Američka savezna država Louisiana sredinom lipnja donijela je zakon kojim se uvodi obvezan prikaz Deset Božjih zapovijedi u svim javnim školama i visokim učilištima. Prema zakonu koji se treba početi provoditi 1. siječnja 2025. sve javne učionice u Louisiani morat će imati poster ili uokvireni dokument u čijem je središtu Deset zapovijedi. Navedeni prikaz uključivat će i kontekstualnu izjavu kojom se objašnjava uloga Deset zapovijedi u američkom obrazovanju i vlasti.
Zajednički moralni okvir kršćanstva i sekularnoga društva
Republikanska zastupnica Dodie Horton koja je predložila spomenuti zakon opisala je Deset zapovijedi kao »temelj svih zakona«. Republikanski guverner Louisiane Jeff Dandry prilikom proglašavanja zakona rekao je: »Ako želite poštovati vladavinu prava, morate početi s izvornim zakonodavcem, a to je bio Mojsije.« Netom nakon donošenja zakona podnesena je tužba kojom se traži sudska zabrana provođenja zakona i njegovo proglašavanje neustavnim. Sudeći prema dosadašnjoj praksi američkoga Vrhovnoga suda, teško je predvidjeti ishod bitke za ustavnost zakona o isticanju Deset zapovijedi u javnim učionicama u Louisiani.
Kršćanska moralna načela dugo su bila i sekularna moralna načela. Francuski politolog Olivier Roy ističe da je moderna država preuzela kršćanske norme i sekularizirala ih svjetovnim zakonodavstvom. Država je svojim zakonima kriminalizirala i sankcionirala grijeh. Kršćanstvo i sekularno društvo sve do 60-ih godina 20. stoljeća dijelili su zajednički moralni okvir, ali su se sporili oko izvora zajedničkih vrijednosti. Sekularna moralnost utjelovljavala je ista načela i vrijednosti kao kršćanska moralnost, ali su sekularisti odbacivali autoritet religije i Crkve na području moralnosti. Sekularisti su sve do 60-ih godina zagovarali iste vrijednosti kao Katolička Crkva u pogledu obitelji, uloge žene, pobačaja i homoseksualnosti, ali nisu priznavali crkveno (kršćansko) utemeljenje svojih gledišta.
Zajednički moralni okvir kršćanstva i sekularnoga društva činio je nepotrebnim zakonodavne inicijative poput nedavnih u Louisiani. Nije bilo potrebe zakonski definirati kršćanske temelje morala i kulture s obzirom na to da se kršćanska antropologija prihvaćala u praksi. No to se stubokom promijenilo krajem 60-ih godina 20. stoljeća kada je došlo do antropološkoga raskida između kršćanstva i sekularnoga društva koji prestaju dijeliti zajedničko poimanje dobra i zla.
Svođenja kršćanstva na kulturni identitet
Društvene vrijednosti koje su odvojene od kršćanstva postale su dominantne u zapadnim društvima koje obilježava raznolikost, heterogenost i individualizam. U takvim okolnostima javlja se egzistencijalna potreba za zakonskim potvrđivanjem kršćanskih (i judeokršćanskih) korijena zapadne kulture. No time se otvara opasnost svođenja kršćanstva na kulturni identitet.
Znakovit je primjer Bavarske u kojoj je demokršćanski premijer Markus Söder 2018. donio odluku o obveznom isticanju križa na ulazu u javne ustanove. Söder je svoju odluku branio tvrdeći da križ nije postavljen kao kršćanski simbol, nego kao simbol bavarskoga kulturnoga identiteta. Münchenski nadbiskup Reinhard Marx kritizirao je Söderovu odluku i izjavu ističući: »Ako križ vidimo isključivo kao kulturni simbol, nismo ga razumjeli. Time se križ otuđuje u ime države.« Slično sužavanje kršćanskih obilježja na kulturnu i povijesnu dimenziju dogodilo se i u spomenutom slučaju zakona u Louisiani gdje su zagovornici isticanja Deset Božjih zapovijedi tvrdili da ta mjera nije isključivo religijske prirode, nego ima povijesno značenje. Kao što ističe Roy, došlo je do situacije u kojoj kulturna važnost prevladava nad vjerskim značenjem, a to nije bio slučaj kada je dominantna kultura bila prožeta kršćanstvom.
Politički prijepori
Postavlja se pitanje je li zakonska obveza isticanja kršćanskih obilježja u javnom prostoru najbolji odgovor na istiskivanje kršćanstva iz dominantne kulture. Takve zakonodavne inicijative pokreću političke opcije koje se predstavljaju kao zagovornici kršćanskih vrijednosti i načela. Oni kršćanske vjerske simbole ponajprije predstavljaju kao općeprihvatljiva kulturna i povijesna obilježja. Time nastoje dobiti potporu građana i birača koji nisu vjernici, ali su svjesni kršćanskih korijena. Svođenjem kršćanskih simbola na njihovu kulturnu i povijesnu dimenziju nastoji se osigurati i sudska potvrda njihova obveznoga isticanja u javnom prostoru. Politički prijepori o javnom isticanju kršćanskih simbola u konačnici se rješavaju na sudovima koji dopuštaju njihovo isticanje ako utvrde da to ne služi u vjerske svrhe.
Zakonski propisi o obveznoj prisutnosti kršćanskih obilježja u javnom prostoru dovode do njihovoga svođenja na kulturno-identitetska obilježja. Time se i zagovaranje kršćanskih vrijednosti pretvara u svojevrsno kulturno-identitetsko kršćanstvo lišeno duhovne i antropološke dimenzije. To ipak ne znači da treba odustati od zagovaranja kršćanskih vrijednosti i načela. Političko i civilno djelovanje kršćana ne treba se iscrpljivati u neizvjesnoj borbi za obvezno isticanje kršćanskih obilježja u javnom prostoru. Puno je važnije tražiti zajedničke vrijednosti sa sekularnim snagama na temelju zajedničke kulture koja je prožeta kršćanstvom.
