U godini 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije »Oluja« poklopilo se i 10. velebitsko hodočašće Majci Božjoj od Krasna hrvatskih branitelja okupljenih oko Udruge specijalnih postrojba Domovinskoga rata »Ajkula« iz Rijeke s partnerima iz hrvatske sekcije Međunarodnoga policijskoga udruženja (IPA) te planinarskim društvom »Čopalj«. Tako i ove godine tijekom sedam dana – od subote 8. kolovoza pa do svetkovine Velike Gospe 15. kolovoza – hrvatski branitelji, policajci, vojnici i planinari organiziraju to hodočašće po zahtjevnu terenu Velebita, najveće hrvatske planine. Polazišna točka je iz pravca Tulovih greda na južnom dijelu Velebita, odnosno od crkve sv. Franje u Podpragu, a odredište je svetište Majke Božje od Krasna u Krasnom Polju. U tjedan dana prohoda se oko 250 kilometara, a hodočasnici imaju cilj obići i mjesta stradanja hrvatskih branitelja na Velebitu, zapaliti svijeće te se pomoliti na spomenobilježjima. Cijelim putom nose i zahvalnu svijeću koju na kraju svojega hodočašća prinesu na oltar svetišta u Krasnu tijekom svečanoga euharistijskoga slavlja na Veliku Gospu.
Branitelji su tijekom Domovinskoga rata nosili krunicu oko vrata u znak zagovora Blaženoj Djevici Mariji tijekom izravnih borba i sukoba, a sada opet u miru s tim znakom i nakanom hodaju, kako kažu sudionici, svetom hrvatskom planinom. Da je upravo Velebit planina koja je za svakoga branitelja koji je boravio u vrijeme Domovinskoga rata na njezinim visovima posebna posvjedočio je predsjednik udruge »Ajkula« Perica Prpić, koji je ispripovjedio i kako je započelo hodočašće. Na Velebitu je, napomenuo je, poginuo 51 hrvatski branitelj, a za 26 pripadnika Specijalne policije MUP-a koji su na toj planini ostavili svoje živote podignuto je i spomenobilježje »Velebitskim junacima«. »Prvi smo put velebitsko hodočašće Majci Božjoj od Krasna hrvatskih branitelja organizirali 2009. godine, imali smo onda mali prekid do 2011. godine, no otada ustrajno svake godine organiziramo hodočašće. Prve godine na put je krenulo šest hodočasnika, bilo je godina kad je sudjelovalo i dvadesetak pješaka, a kad bismo zbrojili sve hodočasnike koji su proteklih godina prošli naš program, njih je više od stotinu. Dapače, treba tomu dodati i one koji su se priključili samo na nekom dijelu puta, kao i članove obitelji koji se hodočašću priključuju na Veliku Gospu u Krasnu kad budu dio mimohoda u Krasnu Polju od našega kampa do svetišta Majke Božje«, ističe Prpić i kaže da je među hodačima koji u tjedan dana prijeđu više od 200 kilometara po zahtjevnu terenu Velebita bilo i žena, supruga ratnih zapovjednika, ali i mladih, a cijelu rutu prohodao je i vojni kapelan u Rijeci Pavao Mokri. Hodali su i branitelji iz Virovitičko-podravske županije, Požege, Zagrebačke i Varaždinske županije, kao i oni iz Rijeke i okolice.
Oni koji odluče doći u svetište Majke Božje na Veliku Gospu Velebitom trebaju se prijaviti jer organizatori žele da sve prođe u najboljem redu. Na hodačima je da se pobrinu za svoju opremu (ruksak, štapove, odjeću i obuću), a sve druge logističke stvari rješavaju iz udruge »Ajkula«. »Naši hodočasnici trebaju imati dobru volju i opremu, sve drugo je naša briga. Mi se brinemo za hranu, higijenske i medicinske potrepštine, organiziramo noćenje – prve dvije noći u šatorima, a potom u planinarskim domovima… Kod prijave hodočasnika radimo inicijalni test o njihovoj psihofizičkoj spremnosti, radi se pripremno testiranje na Učki, na etapi od Medveje do vrha Vojak«, govori o hodočašću predsjednik udruge »Ajkula« Prpić te kaže da su za taj projekt dobili i potporu Ministarstva hrvatskih branitelja.
Detaljnije objašnjava kako izgleda to sedmodnevno hodočašće podijeljeno u tri etape. Sve započinje u Tulovim gredama u crkvi sv. Franje u Podpragu u župi Jasenice, gdje se slavi misa, a potom se blagoslivljaju hodočasnici i zahvalna svijeća koja se nosi u čast poginulih. U prvoj se etapi prolazi najvišim vrhovima Velebita Svetim brdom i Vaganskim vrhom do Visočice na 1615 metara nadmorske visine, pa do spomenploče koja komemorira smrt zapovjednika Specijalne jedinice policije »Ajkule« Marina Jakominića. To traje dva dana, pa se 10. kolovoza na tom mjestu događa prva logistička potpora, popunjava se hrana i piće. Također, to je prilika da dio hodočasnika ondje završi svoj put, a dio ih se pridruži. Druga dionica kreće od Visočice, prolazi se srednji Velebit preko Baških Oštarija i dolazi do planinarskoga doma na Velikom Alanu, gdje se stiže 12. kolovoza. Treća dionica prolazi preko Zavižana, gdje se stiže za dva dana, i onda kreće spuštanje prema Krasnu Polju. »Smisao hodočašća nije da dođemo što prije, ova se ruta može proći i u manje dana. No nije nam cilj da sprintamo, nego želimo u tih sedam dana s molitvom na ustima i zahvalnošću u srcu biti pred našom nebeskom Majkom Marijom i sjetiti se naših poginulih. Ne možemo doći fizički do svih mjesta gdje su stradali naši pripadnici jer je dio sjevernoga Velebita miniran. Kad stignemo u Krasno, tamo napravimo bazni kamp, podignemo šator, dopremimo hranu. Tu nam se pridruže supruge i članovi obitelji«, govori Prpić te ističe da pojedine dnevne ture znaju trajati i po 12 sati.
Iako predsjednik udruge Prpić nije uspio prohodati sve dionice hodočašća, sudjelovao je u njegovim dijelovima, ali on vodi cijeli pothvat organizacijski i logistički. Spominje kolegu Aleksandara Zdjelara koji je redoviti hodočasnik.
Upitan što mu znači to hodočašće Prpić kaže: »Kao pripadnici Specijalne policije velik dio svojega sudioništva u Domovinskom ratu proveli smo na Velebitu. On je bio strateška pozicija gdje smo najviše boravili, još od kolovoza 1992. godine pa do kraja Domovinskoga rata i operacije ‘Oluje’ – na različitim pozicijama gdje je bila bojišnica: od južnoga preko srednjega dijela do gospićke strane. Posebno mi se urezao datum 29. kolovoza 1992. kad je zapovjednik specijalne jedinice Rijeka ‘Ajkule’ Marino Jakominić ispod Visočice na jednom zavoju nastradao u četničkoj zasjedi. Velebitsko hodočašće kontinuirano se sjeća pogibije naših suboraca na Velebitu, ali tu smo i da zahvalimo Majci Božjoj Velebitskoj u svetištu Krasno za nas koji smo preživjeti Velebit. To nam je prvotni cilj, izreći hvala Majci Božjoj, jer hrvatski su branitelji nosili krunicu oko vrata u ratu, vjernici su se prije teških trenutaka pomolili, znali izreći prigodne molitve: ‘Pomozi Bože’, a sada dolazimo zahvaliti Majci Božjoj«, govori Prpić. Osim molitve i žrtve hodočašće daje povlasticu mlađim naraštajima da se druže s veteranima Domovinskoga rata na područjima gdje su ratovali.
