Nedavno je Slobodna Dalmacija donijela opširniji prilog o pothvatu sedam učenica trećega razreda splitske Prirodoslovne gimnazije koje su kratkim filmom ispričale malo poznatu priču o sv. Dujmu. Riječ je o videouratku »Od Kapljice do Crkvice – Čudo svetog Duje«, objavljen u sklopu projekta »Čuvari baštine« Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije. Prijenos tijela svetoga Dujma, kako su gledateljima posvijestile učenice, dogodio se 29. srpnja 651. godine, a tom su prilikom potekla dva čudesna izvora te su tu podignute crkvice: jedna relativno poznata u Dujmovači, a druga na Kmanu. Istražile su put kojim se prenosilo tijelo svetca iz Salone do Splita te su, osim što su osmislile i izradile film, napravile i digitalnu mapu, letke i plakate. »Legenda kaže da su tijelo prenosila djeca, koja su jedina bila dovoljno nevina i čista da mogu primiti svetčeve kosti. Zbog vrućine, ali i težine tereta, stala su se odmoriti na nekim mjestima, gdje je čudesno potekla voda za osvježenje. Na tim je mjestima, čudu u čast, izgrađena crkvica svetoga Duje u Dujmovači i kapelica svetoga Duje na Kmanu. Dujmovača je, to je barem poznato, dobila naziv po crkvi svetog Dujma (1947.), a svake godine 29. srpnja hodočasnici misnim slavljem proslavljaju spomen prijenosa kostiju svetoga Dujma«, stoji u Slobodnoj Dalmaciji. »Ovo bi svi splitski školarci definitivno trebali znati. Sveti Duje najvažnija je figura grada i zaista smo i same puno naučile radeći na ovom projektu«, poručile su mlade autorice.
Lana Kovačević u Večernjem listu piše o dvjema teškim godinama za maturante koji školske klupe mahom napuštaju bez maturalnih putovanja i drugih svečanosti. Uputa da nema ni norijade, kako bi na ispitima državne mature bilo što manje zaraženih ili samoizoliranih učenika, nije naišla na odobrenje maturanata, od kojih su neki pisali i ministru obrazovanja. Zamjeraju što su u dvije godine posve neobična načina školovanja izgubili izlete, terenske nastave i sve ono što su mnoge generacije prije njih imale. »’Zašto smijem izaći na izbore, otići na probni party ili dočekati premijera, a ne smijem posljednji put zagrliti prijatelje iz razreda, pozdraviti razrednicu i sve drage i manje drage profesore?’, stoji u pismu ministru koje je nedavno uputio maturant Prve riječke hrvatske gimnazije Erik Haidinger, a Antonija Golub, učenica Srednje škole Krapina, ministru Fuchsu napisala je da zadnja dva dana nastave njezina generacija nije ni planirala doći jer, navodi, ovu školsku godinu ona ni njezini prijatelji nisu bili u školi, nego, kako kaže, u zatvoru. ‘Nema odmora vani, nema trenutka bez maske, na kraju krajeva nema ničeg lijepog’«, zabrinjavajuće su riječi učenice Golub koje je prenio Večernjak.
Nakon pandemijskih godina u kojima su učenici stotine sati provodili pred ekranima, odzvanjaju riječi Manfreda Spitzera, njemačkoga psihijatra i psihologa čiju je uspješnicu »Epidemija pametnih telefona« objavila naklada »Ljevak«. S njim je za Večernji list razgovarao Zoran Vitas.
Njemački je autor upozorio da je upotreba digitalne informacijske tehnologije opasnija što je korisnik mlađi. To potječe od razvoja mozga koje je brže što je osoba mlađa. A postoje i kritični periodi za prihvaćanje važnih vještina (od motorike preko vida do usvajanja govora, empatije i drugih društvenih vještina), za vrijeme kojih digitalna sredstva odvraćaju i slabe mogućnost učenja, kao što ta sredstva ne pružaju stimulaciju koja djetetu treba. Nadalje je poručio: »Morate u startu puno znati kako biste mogli učiti putem digitalne informacijske tehnologije. Za takvo temeljno znanje ne možete se školovati, ali je potrebno. Zbog toga su masovno otvarani online tečajevi, iako jako reklamirani od mnogo sveučilišta prije nekih deset godina neslavno, propali s omjerom više od 90 posto. Smartfoni su velika distrakcija te kao takvi nisu pogodni za učenje.«
Novinar je pitao i o moralnosti korporacije koja pokušava ljude učiniti ovisnima o smartfonu sve dok može prodavati više oglasa ili više dodataka za neku igru ili više aplikacija, te konkretizirao upit: »Zašto nema međunarodnog konsenzusa oko toga, kao što je, primjerice, Pariški sporazum?« Profesor je odgovorio: »Vrlo dobro pitanje! Ako uzmemo da svi imaju pravo na dobar život u sigurnom i zdravom okolišu, ljudi bi trebali s digitalnom informacijskom tehnologijom postupati kao i s drugim prijetnjama, poput globalnog zatopljenja. Temperature rastu. Kvocijent inteligencije pada u razvijenim društvima (to je nešto poznato kao obrnuti Flynnov efekt; primijećeno je, naime, da je nakon desetljeća rasta prosječni kvocijent inteligencije u više zapadnih zemalja počeo padati, op. a.), a nisam siguran što me više brine. No neki međunarodni sporazum koji bi zaustavio najbogatije kompanije poput Amazona, Applea, Googlea (Alphabeta), Facebooka i Microsofta u kvarenju zdravlja i obrazovanja naših budućih generacija zbog vlastitog profita (monetiziraju vrijeme mladih ljudi) sigurno bi pomogao.« Ako se bude išlo prema stvaranju oružja temeljenoga na umjetnoj inteligenciji, cjelovitomu nadzoru, automatskomu inteligentnomu špijuniranju cijeloga društva te mnogo drugih »inteligentnih autonomnih sustava«, upozorio je na kraju, možda ćemo izgubiti kontrolu, demokratsku kontrolu. »Hoćemo li onda na kraju možda zamijeniti demokraciju za lagan i nehajan automatizirani život? U najmanju ruku, trebali bismo razmisliti o tome i odlučiti sami.«
