Značenje riječi »Hosana«, koju su žitelji Jeruzalema izvikivali Kristu, stručnjaci tumače različito, ali svako tumačenje ima veze sa spasenjem. »Hosana« može značiti vapaj: »Molim te, spasi nas«, ili pak može izricati zahvalu za spasenje. No žitelji Jeruzalema upali su u veliki nesporazum. Očekivali su, naime, neposredno političko spasenje (od Rimljana) i/ili socijalno spasenje (uspostavu pravde u Božjem narodu), mnogi možda i osobno.
Tko ne bi klicao »Hosana« nekomu – da problem prenesemo u današnje okolnosti – tko će, primjerice, zagrmjeti s neba i osloboditi male narode od potlačenosti i ovisnosti, tko će potjerati rusku vojsku iz Ukrajine, »postrojiti« svjetske čelnike da konačno pođu putom mira i prosperiteta za sve, ili tko će ukloniti iz svijeta sve zablude ili će potezom pera očistiti svoju Crkvu, pokazati joj put kojim joj je ići u budućnost… No stvari s Božjim spasenjem ne idu tako. Cvjetna je nedjelja ujedno Nedjelja muke Gospodnje, Krist se najprije treba poniziti da bi bio uzvišen, a put ljudskoga uskrsnuća, i nakon Kristova uskrsa, ujedno je put križa, put truda sve do drugoga Kristova dolaska. Sve to kršćanina stavlja u napetost između života koji sada živi i otkupljenja kojemu se nada: ima li se smisla truditi »spašavati« sebe i svijet čineći dobra djela ako ionako zapravo u konačnici ništa ne možemo spasiti? Nije li bolje pasivno prihvatiti sudbinu križa i ništa ne činiti, prepuštajući konačni potez Bogu? Ili pak bez obzira na Boga i na ono što će on na kraju učiniti ovdje samostalno činiti sve što je u ljudskoj moći?
Na slična je promišljanja ponukalo ne tako davno predstavljanje knjige »Studije o Marulićevoj ‘Juditi’« autorice dr. sc. Ružice Pšihistal, odnosno činjenica koja je na predstavljanju jasno došla do izražaja kao temeljna Marulićeva odrednica. »Marulić piše starozavjetni ep, ali ga piše kao kršćanski vjernik, i to kao vrlo zauzeti kršćanski vjernik«, kaže autorica, koja je bila pozvana da bude gošća u intervjuu u Glasu Koncila. Intervju je objavljen, ali su odgovori na neka pitanja koja se vežu uz Marulića kao kršćanina namjerno neobjavljeni kako bi se sačuvali za ovu prigodu.
I u samoj je »Juditi«, premda je riječ o versifikaciji (izricanju u stihovima) starozavjetnoga biblijskoga predloška, »Krist apsolutno prisutan«, kaže dr. Pšihistal. I navodi više argumenata za tu tvrdnju, od kojih ovdje iznosimo: »Ep je nastao, kao što kaže sam Marulić, u vrijeme korizme, ali je završen u uskrsno vrijeme. Stoga se može reći da je ‘Judita’ uskrsni dar, ili paradigma puta koji kroz patnju i trud vodi u uskrsnuće, možda i Marulićeva osobnoga duhovnoga nastojanja koje kroz korizmenu pokoru vodi do Uskrsa.
(…) U dodatcima parafrastičkomu dijelu (izravnomu prepjevu) Marulić na jednom mjestu izrijekom spominje Božjega Sina. Osim toga on svetost starozavjetne Judite smješta u eshatološku perspektivu gdje su u zajedništvu svi sveti s Božjim Sinom. Ta kristološka perspektiva jest i okvir i pozadina Marulićeva pisanja.«
No zanimljivo je, posebno u današnje vrijeme opće nesigurnosti, što Marulić piše svoju »Juditu« u ozračju neposredne osmanlijske opasnosti, dakle u ozračju ne samo političke, nego i izravne egzistencijalne ugroze žitelja njegova Splita, ali i ugroze samoga kršćanstva. Stoga se »Juditu« često i čita u protuosmanskom ključu. No taj ključ nije jedini. »’Judita’ je otvoreni tekst. Nikako ne možemo isključiti ideju osmanske ugroze, posebno ako znamo da je Marulić, u mnogim drugim tekstovima, bio izrazito protuosmanski angažiran. No Marulić ‘Juditu’ ne zatvara u prozirnu političku alegoriju. Meni je indikativno pitanje zašto je tu protuosmansku ideju ipak potisnuo u drugi plan te je naglasio potrebu moralne obnove. U jednom trenutku u spjevu kaže: ‘Počnimo danas pobožno živiti.’ To je ključna Marulićeva poruka. To je poruka univerzalne naravi. No ta poruka počiva na još dubljem temelju, a to je uvjerenje da Bog upravlja ljudskom poviješću, koristeći se izabranim pojedincima, u ovom slučaju Juditom«, kaže dr. Pšihistal.
Već se iz tih sugovorničinih riječi nazire jasan Marulićev kršćanski habitus: Boga slušati (»pobožno živiti«), činiti što je dobro, lijepo i pravedno – pa i »pravedni rat« voditi ako nema druge – a konačni ishod prepustiti Bogu, jer su »finale« u njegovim rukama. »On na neki način gradi pouzdanje u Božju snagu i u Božju volju i naglašava potrebu povratka na izvorne kršćanske vrjednote. To je u prvom planu«, kaže sugovornica.
O tom pitanju osječka profesorica hrvatske književnosti nastavlja promišljati pod posebnim vidom: »Pitanje osmanskih osvajanja čak je i u političkom diskursu tada bilo i teološko pitanje: Zašto Osmanlije uspijevaju u svojim nakanama? Je li to samo pitanje vojne premoći? Jednim dijelom jest. Ali iz metafizičke perspektive postavlja se pitanje mogu li i naši grijesi biti uzrok problema. Mogu li neprijatelji i ugroze biti ‘bič Božji’? Marulić iz toga pitanja ne izvodi defetistički, pasivni pristup. On smatra da se osvajačima svakako mora oduprijeti i tu za njega nema alternative. No pitanje je na koji to način učiniti. Samo vojnim sredstvima? Ne, nego je potrebna i duhovna obnova, obraćenje Bogu.«
O odnosima između ovosvjetskoga truda i konačnoga spasenja puno toga kaže i tekst iz »Studija«, gdje se postavlja pitanje pjesničke slave, kao i pitanje može li pišući spjev autor »zaraditi« vječni život. Analiza dr. Pšihistal tim je vrjednija što uključuje i nacionalni element. »Marulić proriče da će slava Judite trajati ‘barem’ dok bude hrvatskih (‘slovinjskih’) riječi (‘slova’) na ovoj ili na vlastitoj zemlji. (…) Pohvala je to i vlastitoj zemlji i jeziku… (…) Ima li tu mjesta za Marulićevu pjesničku slavu ili možda za njegovu osobnu eshatološku besmrtnost? (…) Povezujući međutim slavu obiju Judita (biblijske i njegove) sa sudbinom vlastita jezika, Marulić je u krug slave neizravno upisao i vlastito ime ne prelazeći granice eshatološkoga realizma. Spasenje dolazi samo od Boga (‘Komu poklon diju, Bogu, Spasu momu’) i ne može se postići ili zaslužiti pjesmom, ali pjesma (ili bilo koje drugo dobro djelo, nap. Da. G.) kojom se klanja ili kojom se slavi Boga, s izvorom u Božjoj riječi postaje – zaobilazeći književnu ‘taštu slavu’ – hvalbena žrtva s transformativnim učinkom i na autora i na čitatelja«, piše dr. Pšihistal.
Polazeći od početnoga pitanja, sugovornica zaključno kaže: »Iz cjeline je Marulićeva djela vidljivo da je bio svjestan da nije moguće potpuno ostvarenje kraljevstva nebeskoga na zemlji te je sačuvao nešto što bismo mogli nazvati ‘eshatološkim realizmom’. No s druge je strane zagovarao aktivno stajalište prema stvarnosti, kako na građanskom, i političkom, tako i na duhovnom polju. Zadnju riječ ipak ima pouzdanje u Boga. Sve da Osmanlije osvoje i cijeli svijet – kaže izrijekom na nekoliko mjesta – i dalje je naša najveća snaga kršćanska vjera.«
U razgovoru je dr. Pšihistal postavljeno pitanje da pokuša usporediti Marulićev »humanizam« s idejnim, pa možda već i praktičnim stremljenjem koje u svom imenu nosi istu riječ, s »tanshumanizmom«. Odgovor je pokazao da pitanje ima veze s dilemom Cvjetnice. Od koga se očekuje spasenje i kakvo se spasenje očekuje? »Kad bismo Marulićev duh i stajalište preslikali na današnje vrijeme, posebno kad govorimo o transhumanizmu, treba reći da je riječ o paradigmi koja nije spojiva s kršćanstvom te da bi Marulić prema njoj bio vrlo kritičan. Ideja transhumanizma apsolutno poništava ideju čovjeka kao slike Božje, a ideja čovjeka kao slike Božje u temelju je kršćanstva. Ta je ideja posebno bila važna u kršćanskom humanizmu. Štoviše, neki će istraživači reći da je zamah znanosti, umjetnosti i svega u humanizmu i renesansi upravo proizišao iz te ideje čovjeka kao slike Božje: iz te su ideje o čovjekovu dostojanstvu, koje počiva na njegovoj sličnosti Stvoritelju, mogla proizići tako velika djela. Transhumanizam apsolutno briše tu ideju te unosi ideološke i tehničke nadomjestke za eshatološku vječnost i uskrsnuće tijela koje nudi kršćanstvo. Riječ je o inverziji svakoga humanizma, a ne samo kršćanskoga. Stoga mislim da bi Marulić odlučno odbacio ne samo transhumanizam, nego i svako redefiniranje temeljnih koordinata ‘biti čovjek’, koje je ljudskomu rodu zadao Stvoritelj.«
