U Hrvatskoj 92 posto građana posjeduje nekretninu. U Europi je taj postotak 30-65 posto, a samo Rumunjska ima veći postotak od Hrvatske. U Švicarskoj 40 posto građana posjeduje nekretninu. Dakle, postoji ozbiljna razlika u mentalitetu i poimanju rješenja stambenoga pitanja i ulaganja vlastitoga novca. Također, u Hrvatskoj je mnogim građanima normalno da idu na skupa ljetovanja i skijanja, a u razvijenim je zemljama dokolica, čini se, povlastica vrlo uskoga društvenoga sloja.
Istodobno, kad se pogleda po domaćim oglasnicima, ima mnogo malih tvrtki koje se prodaju, poput prodavaonica brze hrane, fotokopirnica, mini dućana, raznih malih poduzeća… Ljudi trguju, poduzetništvo postoji. U Hrvatskoj ima više od 90 000 aktivnih tvrtki u privatnom vlasništvu (d.o.o.) koje redovito posluju. To znači da od 2 milijuna ljudi sposobnih za rad u Hrvatskoj, njih gotovo 5 posto vlasnici su tvrtki. Dakle, u Hrvatskoj postoji volja i talent za poduzetništvo i ulaganje. Sigurno bi i država postala sklonija poticati poduzetništvo da se još više ljudi na to odluči.
No, čini se, problem je naslijeđeni strah od propasti ili da će novac propasti. Kao neki strah od straha. Pitanje je što ljudi podrazumijevaju kao »propast«? Je li uložiti novac u neki humanitarni ili poduzetnički projekt ili posao koji kasnije propadne – propast? Ili je to možda uspjeh? Poznato je da su mnogi uspješni ljudi iz zapadnoga svijeta mnogo puta propali dok nisu uspjeli. Čak i da na kraju nisu uspjeli, bi li oni to smatrali propašću? Ili je to možda životna škola koja uči nešto iznimno vrijedno, a poznato je da sve što zaista vrijedi – puno košta?
Umijeće poduzetništva, raspolaganja novcem i ulaganja donekle se može naučiti u teoriji i na fakultetu i istraživanjem, no iskustvo poduzetništva stječe se praksom. Jednostavno čovjek mora krenuti, odvažiti se i ohrabriti se da svoj novac uloži u nešto, da ga se odrekne – u svrhu razvitka, što osobnoga, što društvenoga. Ponovno i ponovno. Ne želi valjda samo skupljati, za novu vikendicu, auto… jer vikendica i auto nisu »sigurno« uložen novac. Samo sebično. Postoji procjena da prosječni auto košta 2000 kuna mjesečno (amortizacija, gorivo, servisi, gubitak na cijeni itd.), a održavanje vikendice čini se i puno više. Dakle, to je zapravo veliko zaduživanje. I ulazi se opet u začarani krug, radi se sa strahom, plaća se dugove za održavanje materijalnih stvari koje se bjesomučno gomila. A zašto? Da bi se čovjek utješio i osigurao? Ili da bude ukorak sa susjedom koji to isto radi?
Bog je tu koji stalno razbija te začarane krugove komocije i samoobmane u koje se ljudi često ulove. A Božji put je put križa, nelagode. Usporediv je sa športom. Za svaki je rezultat potrebno odricanje, muka i iscrpljujući trening, ponekad dođu i ozljede, ali sva ta muka i patnja i rizik donose pobjedu u utakmici. Utakmici života. »Sve što vrijedi – košta.«
